Poštovana psihologinjo,
dakle imam problem. Majka sam dvoje djece, dviju curica starih 5 i 2,5 godine. Ja sam u teškom sam psihičkom stanju. Vodim bitku s njima i ne slušaju me, ne znam više na koji bi im način pristupila. Vikom samo sebi štetim, a one su imune na to. Zatim udaranje nije rješenje i također nema učinka. Smatram da bih trebala osobno otići kod psihologa, jer više ne znam kako bi ih odgajala i kako bi ih dovela u red. Obje kćeri su hiperaktivne. Iscrpe me totalno iako se puno s njima šećem i igram. Starija kćer ima poteškoće s govorom pa krećemo na vježbe kod logopeda. Mlađa kćer manipulira na način da se baca na pod ako nešto ne dobije, a kada je pustim da plače i ignoriram je - onda imam problema sa susjedima koji su stari 80 godina. Naime ja sam mlada mama od 24 godine, pokušavam da sve bude u redu. Molim Vas da promotrite moj slučaj i da mi napišete neki savjet. Ne znam više što bih i kako. Svi mi stalno govore ne udarati, ne vikati nego samo lijepo - ali kako kada me svejedno ne doživljavaju? Zatim me zanima i kako da ih zbližim, jer se njih dvije baš i ne slažu i često su u svađi. Recite mi kako da se postavim i što bih trebala promijeniti. Želim da sve bude dobro i da ih dobro odgojim, a uz to da se i sama spasim jer dosta sam deprimirana u posljednje vrijeme. Što se tiče mog supruga, on je smiren i staložen, njega i slušaju, s njim su uvijek super, on nema problema, samo ja se osjećam jako loše. Voljela bih da suprug i ja u jednakoj mjeri odgajamo djecu, ali sve je na meni. Mislim da trebam razgovor s nekim tko bi me saslušao i savjetovao me. Očekujem Vaš odgovor.
Poštovana,
vaše me pismo ugodno iznenadilo, jer su Vaši zahtjevi prema meni, a time i prema samoj sebi, vrlo jasni. Ono što ostaje vrlo neodređeno jest sredstvo da se postigne cilj odnosno dali baš svako sredstvo koje ste putem odabirali opravdava dolazak na cilj, koji kao utopija, stalno odmiče. Iako to spominjete i sama, ono što prvo i odmah morate prestati jest bilo kakav oblik udaranja ili fizičkog kažnjavanja. Osim što je moralno pogrešno, odabrati udarac kao način da dijete shvati da griješi je samo dokaz koliko se u tom trenutku osjećate nemoćni i frustrirani te svoje emocije iskazujete kroz fizičko ispoljavanje. Navodite primjer svog supruga koji održavanjem smirenosti postiže ono što se Vama čini nemoguće. Ponašanje Vaših kćeri je rezultat njihovih potreba kroz godine, ali i Vaših odgovora na njihova ponašanja. Što to znači? Znači da ste popustili više puta kada se jedna od njih dvoje, ili obje, bacale na pod i plakale kako bi postigle željeni cilj. Bile su uporne. To je ono što u ovom trenutku Vama najviše nedostaje. Uvedite red u život Vaše obitelji. Uvesti red znači stvoriti rutinu. Pohvalno je da boravite na otvorenom zraku, šećete i igrate se u parku – ali i to se mora odvijati prema određenim dogovorima, primjerice: nakon doručka i prije večere. Stvorite aktivnosti koje će poticati njihove intelektualne sposobnosti, zabavljati ih i ispunjavati sukladno godinama. Starija kćer je u predškolskoj dobi, otvorite joj svijet slova i brojeva. Preispitajte se dali je u redu da Vas mala djeca mogu dovesti do ruba? Odrasla ste osoba i imati dijete je prije svega odgovornost prema njihovim životima. Pronađite način da se smirite i da preuzmete stvar u svoje ruke. Morate biti strpljivi, promjene ne dolaze samo tako. Vi morate biti prva koja će se držati dogovora, čak i u najmanjim stvarima. Promjene neće doći u kratkom roku jer je djeci, kao i odraslima, potrebno vremena da se priviknu na nove situacije i načine funkcioniranja. To znači da će biti 'drame' u kojima će oni plačem ili vikanjem testirati Vaše granice i Vaše strpljenje. Kada osjećate da gubite tlo pod nogama prisjetite se da će to proći i da je to način da dođete do željenog cilja. Svakako pripazite da ne pretjerate u suprotnom smislu. Ostanite smireni, dosljedni i sigurni u sebe. Ukoliko shvatite da to ne možete postići, vrijeme je da se obratite osobno psihologu.
Luana Poleis