Poštovana psihologinjo,
ja sam majka 24-godišnje kćeri, koja je nedavno dobila dijagnozu "borderline". Problemi su počeli oko njezine 14. godine s različitim katastrofalnim situacijama, kao pobjeći od kuće kroz prozor i ne vratiti se kući, da bi je policija pronašla drugi dan kod lokalnog dilera. Naravno, nakon što je došla kući, bilo je bezbroj obećanja o boljem i odgovornijem ponašanju, strah oko izlazaka i slično. Zatim je slijedilo nekoliko neugodnih situacija kao kad nas je nazvao ravnatelj škole na razgovor smatrajući da ona prodaje tablete svojim školskim kolegicama. Nije nikad imala pravu prijateljicu. Oduvijek je imala problema s dečkima, jer kako ih je upoznavala odmah se vezala za njih (dodala bih i morbidno) toliko da više nisu mogli živjeti normalno, s pretenzijom da dolaze spavati kod nje. Posljednji dečko je otišao 6 mjeseci nakon što su kupili stan, uz naš kredit, iz čista mira i iznenada. Mogla bih nabrajati desetke takvih sličnih slučajeva. Nakon njega je upoznala drugog dečka, ponovno se vezala, upoznala njegove roditelje i sve što uz to ide. Mi smo, uz preporuku psihijatra, odlučili ne upoznati ga. Uvijek je pretjerivala u svemu, od opijanja, koji je prouzročio dvije velike nesreće (na sreću, samo s materijalnom štetom), pa sve do pretjeranog hranjenja gdje u tjedan dana dobije 5 kilograma, koje skine odmah tjedan nakon i to tako da – gladuje. Iako smo prošli nekoliko psihologa, nitko nije znao točno reći što joj je. Odlazili smo i na grupnu terapiju kao obitelj. Sada nas prati psihijatar, koji ujedno prati cijelu terapiju. Voljela bih dobiti savjet kako da se ponašam prema tom dečku koji nije nizašto kriv. Upoznali su se prije nego je ona dobila dijagnozu, u kojoj ona ima činjenično velikih poteškoća obzirom da joj je kao da živi u svom zatvoru. Što bi mogla učiniti? Unaprijed hvala.
Poštovana,
prije svega želim pohvaliti Vašu upornost u traženju pomoći i mišljenja. Zabrinutost i bol koju osjećate prema kćeri, i njezinoj budućnosti, u Vama stvara dodatnu brigu i može Vam se učiniti da Vam ona, na neki način, ne dopušta da situaciju vidite dovoljno objektivno. Nadam se da ću Vam pomoći u ovih nekoliko redaka koliko imam na raspolaganju. Klinička povijest vaše kćerke je vrlo kompleksna, obzirom da obuhvaća cijelu obitelj. Spominjete mi granični poremećaj ličnosti ili borderline, čiji je simptom (ujedno i najveća poteškoća) nepredvidivost i nesposobnost održivosti stabilnih, i zdravih, međuljudskih odnosa koja se manifestira kroz strah od usamljenosti odnosno napuštenosti. Želim Vam dočarati stanje u kojem stanju živi Vaša kćer kako biste je mogli bolje razumjeti. Terapija s borderline pacijentima je inače vrlo dugotrajna, i nije uvijek jednostavna, niti za stručnjaka koji je prati. Izgleda da psihijatar kojem ste se obratili uspješno radi svoj posao i to je već odlična karika za sam početak. Obzirom na pitanje koje ste mi postavili, odnosno kako se ponašati s trenutnim dečkom Vaše kćeri, pitala sam se što podrazumijevate pod "ponašati" – želite li razgovarati s njim ili s kćerkom? Što Vas točno zabrinjava? Napomenuli ste da su se upoznali prije nego je ona saznala svoju dijagnozu, pitam se na koji način je svjesnost o poremećaju mogla štetno utjecati na odnos ili na jednog od njih dvoje? Ukoliko je i Vaša kćer postala svjesna svojih poteškoća, to će joj, s vremenom, dati i mogućnost da sama odluči o toj vezi. Vjerujem da je i bez obzira na dijagnozu, dečko već mogao upoznati neke njezine osobine. Smatram da ukoliko se miješate u njihov odnose, nećete na taj način pomoći niti njoj niti njemu. Bilo bi dobro da potražite pomoć da svladate anksioznost prema njoj, cjelokupnoj situaciji i dijagnozi, za početak, upravo kod psihijatra koji je prati. Ostanite uz kćer, podržite je i činite svaki dan mali korak.
Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj