Poštovana,
Želim vam objasniti moj problem: imam 42 godine, živim s majkom i radim posao koji me ispunjava i čini sretnom! Nedavno sam kupila svoj stan, uredila ga i namjeravam se preseliti i početi živjeti sama. Moja majka je prekrasna osoba i vrlo je sretna zbog moje odluke iako često spominje kako bi bilo ljepše da imam muškarca s kojim bih mogla otići živjeti umjesto što odlazim sama. Mislim da je to san svake majke, ali što da učinim ako nisam pronašla muškarca koji mi odgovara i s kojim bih mogla podijeliti ovo iskustvo? Odlučila sam se na taj korak jer smatram da je došlo krajnje vrijeme da se potpuno osamostalim i odrastem kao osoba. Gdje je problem? Problem je u tome što me pri samoj pomisli na odlazak odnosno selidbu obuzima nemir. Čini mi se da nalazim svakakve isprike: danas moram odnijeti odjeću, sutra dolazi ormar, mama ima temperaturu pa moram ostati s njom, možda bi trebala kupiti namirnice, a nema još ni zavjesa - i slično. Odnos koji imam s majkom i moje dvije sestre je prekrasan, 2007. godine kad je umro moj otac došlo je do nekih psiholoških poteškoća koje sam prebrodila dvogodišnjim odlaskom kod jedne vaše kolegice. Molim vas, pomozite mi shvatiti kojim tokom se kreću moje misli i kamo sve to vodi jer u mojoj glavi vlada potpuni kaos! Lijepi pozdrav i puno hvala.
Draga čitateljice,
Nema ničeg čudnog u situaciji koju opisujete. Imate 42 godine i požurujete se otići živjeti samostalno, to u vama budi nesigurnost. Kad se osoba odluči na samostalni život u dvadesetima to čini s entuzijazmom prema nepoznatome tipičnim za tu dob. Vaša je odluka svjesna i namjerna, ali brige, obveze i osjećaj krivnje umirili su entuzijazam koji je nekoć postojao prema novom iskustvu. Ono što otežava sveukupnu situaciju jest osjećaj poraženosti u neispunjavanju jednog životnog cilja a to je brak. Također, činjenica da je vaša majka sama, odnosno da više nema životnog supružnika koji bi bio uz nju dodatno otežava odluku. To što s 42 godine još uvijek živite s njom dokazuje da niste naviknuta obavljati sama mnoge male, ali važne stvari. Namjestiti stan nije jednostavno, pogotovo pošto ste sama i to činite prvi put. Ima mnogo detalja koji vam mogu izgledati nepremostivi, baš kao jednostavno postavljanje zavjesa. Stvari o kojima morate razmišljati su mnogobrojne, ali osim praktičnog aspekta - koji se može naučiti, doticaj s nepoznatim može probuditi osjećaj nesigurnosti u vama. Koliko ću biti uspješna u obavljanju svih poslova? Pitanje koje potkopava samopouzdanje i stvara veću nesigurnost. Zbog situacije u kojoj živite vjerojatno ste naviknuta da drugi obavljaju neke vaše obaveze, nije lako prekinuti tu naviku, "zasukati rukave" i vjerovati u sebe da znate činiti isto toliko dobro.
Nemojte se obeshrabriti, bitno je i pohvalno što ste odlučila učiniti taj važan korak. Vjerujte u sebe, radi se o vašoj kući zbog čega imate pravo donositi svoje odluke i ponekad pogriješiti. Dajte si vremena i povjerenja. Počinje se od malih stvari, jedna po jedna. Nemojte gledati krajnji rezultat, koji sigurno neće izostati. Bolje je postaviti si male ciljeve, koji su brže i lakše dostižni. Napravite si listu prioriteta i vremena kojim raspolažete. Ne morate učiniti sve skupa, odjednom i sama. Imate veliku mogućnost okušati i pronaći nešto što vam se sviđa. Niste dužna udati se pod svaku cijenu, to je san vaše majke ne vaš! Gradite svoje snove i svoje planove, ne prisvajajte majčine. To što vas majka jako voli, ne mijenja činjenicu da je ona drukčija od vas te da zna što je najbolje za vas. Već ste ostvarila poslovno zadovoljstvo, došlo je vrijeme da odvojite vremena za sebe. Učinite udobno vaše gnijezdo. Ne mora biti savršeno, mora biti ugodno i udobno. Onako kako se vama sviđa. (Piše Luana POLEIS, terapeut i savjetnik za osobni razvoj)