Piše: Psihologinja Luana Poleis
Poštovana psihologinjo,
neko vrijeme sam se premišljala dali da Vam pišem ili što da učinim, znate, posljednje vrijeme često mijenjam mišljenja i raspoloženja. Kroz nekoliko sati prođem kroz svakakve emocije, primjerice od osjećaja apsolutne sreće, smijeha i veselja dođem do osjećaja bezvrijednosti, frustracije i postanem agresivna prema svima, vrijeđam ljude oko sebe, izoliram se. Iz nepoznatih razloga se rasplačem iznenada i neočekivano. U posljednje tri godine imala sam tri napada panike, mislila sam da ću umrijeti. Sve se treslo, gušilo, oduzimalo me. Nikad nisam zbog toga otišla doktoru jer sam smatrala da to ne može biti nešto ozbiljno. U svojih 18 godina sam prošla svakakva iskustva, od nasilja u obitelji, fizička maltretiranja, psihološke igrice do rastave roditelja. Nisu nedostajali niti zdravstveni problemi, a nažalost otišli su zauvijek dragi ljudi. Osjećam da je to sve previše za mene. Sada me stalno prati osjećaj da moram imati sve pod kontrolom, da moram paziti na svih kako im se ne bi nešto dogodilo, stalno sam na iglama i očekujem ono najgore. Stalno sam pod stresom i više ne mogu tako funkcionirati, niti fizički jer to strašno iscrpljuje niti psihički. Imate li neki savjet za mene? Unaprijed hvala
Poštovana,
kroz životni put svatko od nas je sakupio neko, više ili manje bolno, iskustvo. Jedan meni dragi autor kaže da mi nismo ono što su događaji učinili od nas već ono što smo mi dopustili da učine od nas. Drugim riječima, događaji zasigurno imaju utjecaj na naš život i na naše odluke, ali ponekad pribjegavamo starim obrascima ponašanja jer su nam to kao sigurne luke u kojima jača naš osjećaj kontrole. Nitko ne bi trebao biti rob prošlosti jer nas to koči u življenju sad i ovdje. Dopustite sebi da Vas svakodnevno male stvari iznenade. Dopustite sebi nova iskustva, koja neće biti bolna. Popustite konac sa prošlosti i sa osjećajem kontrole svaki dan malo. Preuzmite odgovornost samo za svoja ponašanja, obratite pozornost na Vaše osjećaje i potrebe. Komunicirajte i razmijenite nova saznanja sa bliskim osobama. Ne možemo imati bolje sutra ako nastavljamo razmišljati o jučer.
Poštovana psihologinjo,
moj problem je možda neuobičajen. Radi se o prehrani. Ne radi se niti o anoreksiji, nervozi niti o bulimiji. Sasvim suprotno, želim se udebljati. Imam ružno mišljenje o svom izgledu, i svaki put kad se pogledam u ogledalo najradije počinjem plakati. Jako sam mršava. Dani mi prolaze u računanju koliko čega moram pojesti da bi se udebljala, a to mi se gadi. Ne volim jesti, hranu osjećam kao gađenje, mislim da mrzim jesti. Ipak, kad preskočim obrok, što se dešava jako često, mrzim samu sebe. Ponekad prođe cijeli dan a da ne pojedem ništa. Ne fali mi jesti a kad dođe večer i primijetim da nisam ništa pojela počinjem plakati, histerizirati i još se više sama sebi zgadim. Imam osjećaj da ne zaslužujem imati dečka, niti prijatelje niti živjeti. Jednostavno da sam odvratna.
Poštovana,
ovim putem Vam mogu samo sa par riječi sugerirati da se osobno obratite prije svega liječniku ili nutricionisti koji će, u suradnji s Vama, uspostaviti pravilni oblik prehrane. Ukoliko postoje neka vjerovanja i vrijednosti koje remete prirodan način preživljavanja, ili se na neki način, na nekoj možda manje svjesnoj razini, nagrađujete ili kažnjavate kroz preskakanje obroka možete saznati kroz razgovor s psihologom. Odnos koji imamo s hranom nerijetko govori o samom odnosu koji imamo prema sebi sami. Obzirom da ste odlučili zatražiti pomoć, već ste učinila prvi korak ka promjeni. Izborite se za sebe jer svi imaju pravo na ljubav i prijateljstvo, a ponajprije morate voljeti sebe i biti sama sebi prijatelj.