Poštovana,
majka sam petogodišnjaka, koji pohađa redoviti vrtić, upisan je na sport, igra se i voli sve što vole i njegovi vršnjaci. Moram napomenuti da je rođen kao neurorizično dijete, ima malo problema s govorom, ali idemo logopedu i to je pod kontrolom. U globalu reklo bi se da je zdravo, veselo dijete. Kada pogledam na sve što se događalo, ne primjećujem nikakve razlike u našim životima. Ipak nešto se promijenilo. Nije imao problema s odvikavanjem od pelena (kada je imao oko 2 i pol godine), nikada, ali baš nikada se nije obavio nikakvu nuždu u krevet, ne mjesečari, iako se dogodi da priča u snu i puno se vrti. Pišem vam zapravo zbog epizode koja je krenula prije svega nekoliko tjedana i ne prestaje. U snu se prestrašio i počeo nekontrolirano plakati, tresti se, otvorenih očiju. Kada sam ga otišla smiriti, primijetila sam da zapravo spava, koliko god da sam mu pričala ili ga pokušavala probuditi, u tome nisam uspjela. Sve skupa je trajalo oko 15 minuta. Ponovilo se prije par noći, imam osjećaj da je trajalo duže i po prvi puta se pomokrio u krevet. Nisam ga mogla nikako probuditi bezobzira što je imao otvorene oči, nije pričao, ali se dizao na noge, tresao se. U nekom trenutku mi je izgledalo kao da ima neki napadaj i obuzela me panika. Stavila sam ga pod tuš i onda je došao k sebi. Kad se umirio, ponovno je zaspao, a da se ujutro ničega što se dogodilo nije sjećao. Jako sam se prestrašila, brine me njegovo stanje i što se to događa. Je li to neki psihološki problem? Kako da reagiram? Što da napravim ako se opet dogodi? Nadam se da ćete mi odgovoriti, hvala
Poštovana,
postoji nekoliko bitnih razlika između percepcija djece i odraslih u svakodnevnom životu. Djeca reagiraju na druge podražaje i daju drukčiju interpretaciju svijeta oko sebe. Zbog toga, moguće je da se u okolini nešto dogodilo što ga je duboko dirnulo, a da vi, kao odrasla osoba, to niste ni primijetili. Moglo se dogoditi dok ste bili u parku, na igralištu, nešto što je vidio u šetnji, na televiziji ili da je čuo tragove nekih razgovora i donio zaključak o nečemu što ne razumije u potpunosti. Također, moguće je da to nije ništa tako strašno, već da je on tome pridao posebni značaj zbog njegovog načina pogleda na svijet. Dogodi se da mi odrasli znamo djeci reći da nešto nije važno, kao kada kažu da se nečega boje pa bez većih objašnjenja ili pažnje kažemo “nije to ništa" i nastavimo po svome. Ono što možete učiniti sada jest da promatrate način i razvijanje njegove igre. Dali se u nečemu razlikuje od igre koja je bila prije? Potaknite imitativnu igru. Postoji li straha među sudionicima, odnosno figuricama koji metaforički predstavljaju nešto ili nekog? Ako da, kakav strah? Strah od čega? Kakav je crtež? Ima li tu razlika u odnosu na boje i u odnosu na sadržaj? Poslušajte ga što vam govori, ne brzajte razgovor i ne zaključujte da je zapravo htio reći nešto drugo. U razgovoru s djecom ono što je dobro imati uvijek na umu jest da smo mi, odrasle osobe, pod stalnim pritiskom obaveza i tempa modernog života, koji nam nameće društvo. Nerijetko nas to povuče u smjeru da izgubimo iz vida koliko je zapravo vrijeme relativno za svakog od nas, a tako i za djecu. Nekome je potrebno malo vremena da prebrodi neku novu situaciju, a nekome je potrebno malo duže, jer emotivno drukčije reagiramo na podražaje i sadržaje. Upoznajte svoje dijete i pratite kako se ono mijenja kroz odrastanje. Također, imajte na umu da svaka osoba, dijete ili odrasla osoba, ima potrebu za podrškom kada je uplašena. Prije svega potrebno je pružiti sigurno i dosljedno utočište, a kada nevrijeme prođe, obratiti pozornost na razgovor i pokušajte saznati što se dogodilo. Noćni strahovi znaju se dogoditi kod pojedine djece kao dio njihovog odrastanja ili elaboriranja nekih, više ili manje, traumatičnih situacija. Ukoliko se nastave takve situacije, savjetovala bih vam da se osobno obratite psihologu koji će imati prilike upoznati vaše dijete i vas.
Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj