Poštovana psihologinjo,
imam vrlo specifičan problem, ako se to može uopće tako nazvati. Često, prečesto pocrvenim i nemam nikakvu kontrolu nad time. Već mi je dosta takve situacije, a ne znam kako si pomoći. Prije sam znala pocrveniti samo kada je netko spomenuo neku situaciju ili stvari kod kojih bi mi bilo neugodno, ili bih osjećala neku vrstu nelagode. Zatim se počelo događati sve češće, kada uopće nemam razloga za takvu reakciju. Imam osjećaj da će mi lice eksplodirati, da sam za sve kriva kao da uzimam i tuđu nelagodu. Toliko me to pogađa da izbjegavam ljude s kojima sam imala takvih iskustava, jer mi se čini da se toga sjećaju i svjesna sam da bih pocrvenila čak i da se samo sretnemo. To me jako ljudi, čak se broj ljudi koje izbjegavam povećava i tako sve više utječe na moj život. Crvenilo je nemoguće sakriti. Nije me briga šta ljudi misle, ali svejedno mi je to užasno. Postoji neki način da se to ne razvija toliko? Zašto se tako osjećam? Šta bih trebala napraviti? Unaprijed hvala
Poštovana,
priznajem da sam se pokušala staviti u vašu situaciju i zaista nije lako izbjegavati toliko poznatih ljudi samo zato jer pocrvenimo. Psihološki gledano, pocrveniti ima svoju pozitivnu namjeru, a sastavni je dio komunikacije. Pocrvenimo kada se nečega sramimo, odnosno kada nam je nelagodno. Nisu sve emocije na svjesnoj razini, niti na njih možemo tako jednostavno djelovati. Radite mnogo na sprečavanju crvenila, ali to je kao da pokušate loptu potopiti što dublje u moru – rezultat je da ona ima još više snage za izbijanje na površinu. U čemu je razlika kada pocrvenite, a kada ne? Što je drukčije kod vas? Umjesto otpora koji imate prema tome, prihvatite svoju reakciju, nasmiješite se, osvijestite je, možete čak i otvoreno prokomentirajte sa sugovornikom. To vam može pomoći da skrenete fokus s nelagode oko toga da ste upravo porumenili, a da na taj način primijetite neki detalj koji vam stalno izmiče. Prihvatite sebe i svoje reakcije, to su naši najveći resursi. Ništa ne nestaje potiskivanjem, već prihvaćanjem.
Poštovana Luana,
prije nekoliko mjeseci promijenila sam posao i došla sam raditi u puno veću korporaciju. Dosad sam bila naviknuta na male sredine, bilo nas je svega nekoliko i lijepo smo se družili. Ovdje je sasvim nova situacija i teško se snalazim. Voljela bih stvoriti i ovdje krug prijatelja, ali štogod pokušam dobijem negativne odgovore. Osjećam se usamljeno i mislim da sam pogriješila što sam uopće promijenila posao. Istina je da ovdje mogu napredovati, sukladno svojoj struci, ali nikako se ne osjećam prihvaćeno. Svi rade svoje, nitko se ne nasmiješi i uvijek se traži samo dežurnog krivca. Pitala sam se nije li možda problem u meni, ali ne nalazim neki konkretan odgovor. Sad se nalazim u situaciji u kojoj nemam puno izbora, moram nastaviti ovdje raditi, jer se radi o egzistenciji, a osjećam se grozno.
Poštovana,
pitanje međuljudskih odnosa i bliskosti u poslovnom okruženju oduvijek je osjetljivo područje. Neki zagovaraju prijateljsku atmosferu, drugi kompetitivnu. Jedna isključuje drugu. Ponajviše to ovisi o modelu koji poslodavac želi ostvariti i sukladno je prirodi posla i viziji same organizacije. Kako stvoriti prijateljski odnos s nekime tko to, iz bilo kojeg razloga, ne želi ili nije zainteresiran? Međuljudski odnosi su uvijek 50/50, što znači da omjer uloženog truda, strpljenja i povjerenja mora biti u ravnoteži. Naravno da je tijekom života to sklono promjenama, jer nekad ćemo se truditi više mi, a nekad ona druga strana. Vi možete učiniti nešto s time gdje se sada nalazite. Promatrajte odnose i komunikaciju između kolega. Novi ste, uzmite vremena da otkrijete kakve su dinamike i da se postepeno upoznate. Možda zbilja nećete imati priliku razviti dublji odnos s nikim od njih, ali biti ćete bogatija za jedno iskustvo gdje god radili. A možda se, ipak, iznenadite.