Poštovana psihologinjo,
U mojim se mislima stalno vrte pitanja: tko, kad, kako i zašto je pogriješio? Jesu li moji roditelji pogriješili u odgoju? Je li kriv sustav? Ili sam sama kriva? Mlada sam osoba, s visokim kvocijentom inteligencije, obrazovana i zaposlena. Roditeljska ljubav nije mi nikad nedostajala, kao ni njihova potpora. Naučila sam mnogo jezika, završila informatičkih tečajeva, pjevam u zboru i bavim se sportom. Dan mi je ispunjen, ali nisam sretna. Pitam se kako će izgledati moja budućnost na što nemam odgovor. Čekam "princa na bijelom konju" kao žedan – vodu. Tko zna da li ću ga ikad sresti, upoznati, da li ću imati dijete. Bez obzira na sve što posjedujem, i na sigurnost svog posla (svjesna sam da ga mnogi nemaju), vrlo mi je teško misliti pozitivno. Ciljevi koje si postavljam su kao utopija, i jednostavno se ne mogu prisiliti promijeniti se. Imate li kakav savjet za mene? Unaprijed hvala na vašem strpljenju, znam da mnogi imaju veće probleme, i nikome ne želim oduzimati mjesto, ali tražim iskrenu pomoć.
Poštovana,
Svatko percipira svoj problem kao najvažniji. Vjerujem da ne želite nikome "oduzimati mjesto", ali to što ste se odlučili na pisanje, ukazuje na vašu potrebu. Možda se osjećate u krivu što ste imali, i imate, većinu osobina i materijalnih stvari koji drugi priželjkuju. Vaša je situacija očit znak da nas materijalne stvari ne mogu usrećiti, već (privremeno) zadovoljiti. Prema Vašoj priči, ono što Vam najviše nedostaje jest osoba s kojom možete dijeliti životne brige i radosti. Kad će nam se ljubav dogoditi, ne ovisi direktno o našoj odluci. Naravno, kako bismo privukli nečiju pozornost, i svidjeli se nekome tko se nama sviđa, potrebno je svidjeti se samom sebi. Mislim da u svojim životima imamo mnogo pitanja na koja je potrebno potražiti odgovor kako bismo se osjećali dobro, ponajprije kad smo sami sa sobom. Pokušajte odgovorom na ovo pitanje: kad biste imali čarobni štapić, što biste mijenjali? Neka to bude vaša novogodišnja odluka, za novi početak. Sretno!
Poštovana Luana,
Imam sina koji pohađa srednju školu. Kao većina tinejdžera, ima problema sa samopouzdanjem. Savjetovala sam se sa školskim psihologom i pokušavam se držati savjeta. Međutim, imam nekoliko nedoumica koje ne mogu dokučiti. Zanima me je li samopouzdanje stanje koje se postiže i nakon čega ostaje u nama kao svaka druga crta našeg karaktera? Da li ga treba održavati? Kako? Puno hvala!
Poštovana,
Samopouzdanje nema cilj koji možemo s preciznošću odrediti. To je sigurnost i povjerenje u sebe i vlastite sposobnosti. Roditelji od malih nogu rade na samopouzdanju djeteta i često ga pogrešno identificiraju kroz sramežljivost. Sramežljivost nije mjerilo samopouzdanja. Samopouzdanje je osjećaj koji čini da se osjećamo dobro u svojoj koži, da vjerujemo u svoje mogućnosti. Nedostatak samopouzdanja izražen je u adolescentskoj dobi jer je to razdoblje u kojem se upoznaju, i prihvaćaju, svoje fizičke i emotivne karakteristike, sa svim vrlinama i manama. Bitno je podržati djecu u tim koracima. Pripazite da ga ne uspoređujete s drugom djecom, već brinite o tome što misli o sebi i kako doživljava svoje uspjehe i neuspjehe. Kad doživi neuspjeh nemojte pokušavati to umanjiti ili zanemariti. Analizirajte situaciju koja je dovela do takvog rješenja. Pronađite greške - iz kojih se može učiti. Naučite ga da preuzme odgovornost za svoje postupke. Da odgovorim na vaše pitanje, samopouzdanje je potrebno njegovati tijekom cijelog života. Ponekad, zbog životnih okolnosti, možemo posumnjati u vlastite sposobnosti, ali ukoliko imamo samopouzdanja, uvijek ćemo pronaći snage da krenemo ispočetka i stignemo do cilja. Osobe koje su nesigurne često ne dovršavaju vlastite projekte i ne realiziraju svoje ideje. Ističu tuđa mišljenja o sebi i o svojim sposobnostima kako bi opravdali postupke u koje su nesigurni. Budite uporni, jer je to jedna od najvažnijih vrijednosti koje možete prenijeti svom sinu.