Poštovana psihologinjo,
imam 24 godine i skoro punih 9 godina od kada sam počeo trpjeti različite komentare, točnije od kad sam krenuo u srednju školu. Moj prvi dan škole i odmah nakon ulaska u razred jedan dečko počeo je odmah komentirati kako nisam još mutirao pa je drugi dječak to čuo i nastavio s time da imam glas kao curica. Tijekom godina počeli su širiti priče da su osobe s takvim glasom sigurno homoseksualci. To znači da mi je kroz godine bivalo sve gore, ne samo u razredu nego i izvan njega. Kad je škola završila konačno sam bio sretan. Otišao sam kod jedne psihijatrice, sve otvoreno razgovarao, a ona je bila razumna i nježna. Ono što je interesantno jest da su mi i ona, i moji roditelji govorili kako je moj glas potpuno normalan i kako sam sve umislio. Zbog takvih komentara samopouzdanje mi je dobilo još gori udarac, jer sam vidio da mi zapravo ne vjeruju do kraja. Postao sam sumnjičav prema samom sebi, sve više anksiozan i napet. Prije tjedan dana u gradu sretnem žensku osobu koja je u jako dobrim odnosima s mojim roditeljima. Imala je svoju djecu uz sebe, a oni su, dok smo pričali, uperili prst u mene i smješkali se. Kada sam šutio nije bilo reakcije, ali čim bi progovorio evo ih. Volio bih da sam imao hrabrosti i da sam toj majci tada rekao da pita djecu zašto su buljili i smijali se. Ali, nažalost, to nisam napravio. Zbog tih iskustava postao sam jako osjetljiv, psihički i emocionalno. Nikome, ili rijetkima, dajem svoju pažnju. Kako bi se zapravo trebao ponašati?
Poštovani,
kroz naše školovanje svi smo prolazili kroz određena iskustva u kojima nam nije bilo uvijek lijepo, već nas je netko povrijedio ili zadirkivao zbog našeg izgleda ili načina ponašanja. U školama je zlostavljanje među učenicima poznato i kao buling. Prema bulingu su već mnoge škole otvoreno rekle NE i proglasile svoju školu mjestom nulte tolerancije prema nasilju. To znači da u školi postoje programi, ali prije svega stručnjaci koji se zalažu da ne dolazi do stigmatizacije i psihičkog i/ili fizičkog zlostavljanja djece od strane svojih generacijskih prijatelja. Teško je u nekoliko rečenica shvatiti je li vaš problem vezan za drukčiji ton glasa, ali mislim da je još bitnije preispitati kakav je vaš stav prema tonu glasa, ali i cijeloj osobnosti. Činjenica da ste se osjećali toliko ugroženim od dječjeg zadirkivanja da ste željeli da majka intervenira smatram da je veći znak koliko zapravo morate, i možete, raditi na sebi. Ponekad se vežemo za jedan detalj naše osobnosti, ponekad projiciramo na taj detalj sve svoje strahove. Svakako bi bilo dobro da se obratite psihologu i radite na vlastitom samopouzdanju i poštovanju. Prihvatite li sebe, tada će se vaš odnos prema drugima mijenjati, ali promijenit će se ono najvažnije, odnos koji imate prema samome sebi. Kakav je to život u kojem se morate skrivati zbog nečega što vam se ne sviđa, a to ne možete (iz prirodnih razloga) promijeniti? Jednom je netko mudar rekao: Ako želimo mijenjati svijet, moramo promijeniti sebe.
Poštovana psihologinjo,
moj problem je što sam stalno nezadovoljna, odnosno točnije bi bilo reći da nikad nisam zadovoljna. Namjerno sam napisala ovakav uvod jer želim biti jasna u tome da postoji razlika. Nisam osoba koja stalno negoduje, kojoj ništa nije dobro i koja stalno nešto traži od drugih. Dapače, jako se trudim, slušam, volim razveseliti ljude, ali i kad su drugi jako zadovoljni, meni se čini da sam mogla bolje. Teško je to objasniti i teško je to mijenjati. Svaki dan si postavim novi cilj i čak i kad ga ostvarim osjećam da sam ga mogla još bolje napraviti. Ponekad me to jako frustrira, do te mjere da razmišljam kako zapravo nisam nikad sretna. Kako to izmijeniti?
Poštovana,
napravili ste dobru razliku. Na tragu te razlike koju ste sami željeli podvući pitati ću vas: što bi bilo drukčije, odnosno koja bi bila razlika u vašem osjećaju da se slijedeći put osjećate zadovoljni time što ste napravili? Koja je pozitivna namjera vašeg stava uvijek može bolje? Da vas uvijek gura naprijed? Kada shvatite što zapravo time hranite, shvatiti ćete zašto vam je jako važna analiza te situacije i zauzimanje takvog stava.
Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj