Poštovana psihologinjo,
imam 17 godina i jedan problem koji me pomalo i sram iznijeti u javnost. Naime, od kad pamtim za sebe i pratim svoje reakcije, primjećujem da ne volim djecu, pogotovo onu malu. Jednostavno ne podnosim kada histeriziraju, deru se, nameću ili rade gluposti. Ponajviše ne volim kada ljudi prilaze i komentiraju „ajme, kako je sladak“. Užas. Ponekad me toliko izbace iz takta da jednostavno moram otići kako se ne bih izderala ili imala neku drugu, sasvim neprimjerenu reakciju. Mnogi mi govore da sam zbog toga užasna osoba, da nisam senzibilna, zločesta, nezrela ili jedna od onih koji ne bi trebale imati djecu. Kada mi to govore, moram priznati da me boli. Možda se jednog dana zbilja nešto bude promijenilo. Je li moguće ili sam stvarno tako loša osoba? Dodajem da imam 17 godina. Unaprijed hvala.
Poštovana,
mir je vrijednost, stanje ili trenutak kojem svi težimo. Kada biste pitali osobe oko sebe, vjerujem da biste rijetko naišli na pozitivne reakcije kada netko remeti naš mir. To vrijedi kako za djecu, tako i za odrasle. Prema Vašem opisu, kada ljudi koji Vas okružuju tepaju djeci, ne ljute Vas djeca, već odrasli. Kroz život, mnogi pojedinci su prošli kroz fazu života u kojima su bili zainteresirani na neke druge sadržaje, aktivnosti ili ciljeve pa se, prema njihovoj tadašnjoj percepciji, činilo da ne vole djecu. Što u biti znači (ne) voljeti djecu? Sama činjenica da ste osjetili potrebu porazgovarati o tom problemu jest pozitivan, i govori o tome da, ipak, niste niti zločesti, niti hladni. Naravno, pripazite na svoje reakcije, poštujte djecu i držite na umu da ste i vi bili dijete. Razgovarati o tome dali ste osoba koja je bolje da nema djecu, ipak je prerano i u potpunosti ne argumentirano. Uživajte u svojoj mladoj dobi poštujući druge kako bi željeli da drugi poštuju Vas.
Poštovana psihologinjo,
već duže vrijeme borim se s velikom nedoumicom. Udati se za rastavljenog muškarca ili ne? On je stariji od mene i ima jedno dijete, šest godina staro koje živi s majkom nekih 20-ak kilometara od nas. Prema dogovoru o skrbništvu, dolazi svaki drugi vikend i prespava kod nas dok se preko tjedna se vide u prosjeku dva puta. Njegova bivša, za sada, ne radi nikakve probleme što se naše veze tiče iako voli, tu i tamo, nabaciti osjećaj krivnje ocu. Odgovoran je kao otac, i, iskreno, vrlo je osjetljiv na kćer. Ne smijem ništa komentirati ili se miješati, ako ne, nastane velika svađa. Živimo u vlastitoj kući, na nekoliko metara od njegovih roditelja, s kojima dijelimo zajedničko dvorište. Oni, kao i kćer, su me zavoljeli i prihvatili. Vesele se našoj svadbi i unucima koje, nadaju se, da će više viđati. Nisam nikad bila udana, i kad maštam i zamišljam budućnost nisam sigurna da li ću moći cijeli život živjeti s time da se ne mogu udati u Crkvi, da sam druga, da će uvijek netko biti prije mene (što je i normalno obzirom da se radi o njegovom djetetu). Sama pomisao da je on već mnogo toga dijelio sa svojom prvom suprugom, osjećam kako ništa neće imati istu čar. Među nama je velika razlika u godinama. Kako da pročistim misli i donesem definitivnu odluku? Naporno mi je stalno o tome razmišljati bez ikakve konkretne odluke.
Poštovana,
cijeli život su nas učili da je ljubav nešto najljepše što nam se može dogoditi, želimo u nju slijepo vjerovati i osjećati se ispunjeno. Žene su vrlo osjećajne i, bez obzira na to što one govorile, sve se potajno nadaju princu na bijelom konju koji će biti uz njih u dobru i zlu, kako bi i trebalo biti – jedan uz drugoga. Zbog svih tih vjerovanja, možemo se pronaći u vezama sa osobama koje nam se zbilja sviđaju i koje nam odgovaraju iako nisu, u potpunosti, ostvarenje naših tajnih snova. Prepuštamo se da nas život vodi, i očekujemo da će sudbina učiniti svoje. Nije li to nedostatak odgovornosti prema nama samima? Nismo li dužni donijeti odluke, koje se tiču nas samih, a da bi postigli kvalitetu života kakvu želimo? Često osjećamo pritisak društva, njihove sudove o našim životnim odabirima. Jeli Vaše nezadovoljstvo rezultat strahova da ne ispunite vlastita ili tuđa očekivanja? Da li je bitno biti prvi ili biti jedini? Stupiti u bračnu zajednicu je vrlo bitan korak koji mijenja naše navike, stavove i vuče za sobom veći niz posljedica koje mogu biti pozitivne i biti korak prema sreći, ali i negativne ako ne budete iskreni sami prema sebi. U tome Vam nitko, osim Vas samih, ne može pomoći. (Luana Poleis)