Poštovana psihologinjo Poleis,
Želim vas pitati nešto vezano za psihičke bolesti. Naime, u mojoj obitelji pojavila se depresija. Moj najdraži (kojeg ne želim imenovati) već duže vrijeme je depresivan, bezvoljan, ne vidi smisao u onome što ga okružuje, ponekad teško jede i ne veseli se životu kao nekad.
Dugo sam razmišljala i analizirala moguće razloge, međutim, ne mogu shvatiti što je bio okidač za takvo ponašanje. Posavjetovali smo se i tako posjetili liječnika specijalistu, odnosno psihijatra. Psihijatar je dijagnosticirao depresiju i prepisao lijekove. Od tada je prošlo nekoliko tjedana ali nema nikakvih pomaka.
Nisam nikad bila s njim kod psihijatra, već je uvijek odlazio sam. Smatrala sam da je tako najbolje. Što mogu napraviti da mu pomognem? Teško je živjeti i osjećati se bespomoćno prema osobi s kojom živim i dijelim svakodnevnicu. Hvala! Zabrinuta
Poštovana,
Depresija spada u skupinu poremećaja što se odnose na poremećaj raspoloženja. Pozdravljam vašu odluku da posjetite psihijatra, to je vrlo bitan korak ka ozdravljenju. Kako bi lijekovi, koje je pripisao psihijatar imali efekta, treba imati strpljenja, a za informacije vezane za direktno djelovanje najbolje je posavjetovati se s liječnikom.
Ukoliko mu želite pomoći, pokažite mu razumijevanje za njegovo stanje. Osobama koje pate od depresije nije lako nositi se sa svojim osjećajima, i ukoliko pokazujemo nerazumijevanje možemo pogoršati situaciju. Osobe se neće osjećati slobodne izraziti svoje osjećaje ili potisnuti postojeće. Pokušajte odlaziti u šetnje, posjete prijateljima, ali bez nepotrebnog pretjerivanja.
Ukoliko se osoba o kojoj pričate složi, bilo bi pozitivno da zajedno posjetite psihijatra. On vas može posavjetovati ili skrenuti pozornost na nešto što se vama može činiti nevažnim. Otvoreni i iskreni razgovori su uvijek dobrodošli. Potrebno je imati sluha za tuđe potrebe, i posebno u takvim situacijama, njima se dodatno nakloniti.
Dobar dan,
Imam 19 godina i vrlo intimno pitanje. Naime, nekoliko sam puta već promijenila dečka. Bile su to kratke veze u kojima sam svašta isprobala. Iskreno, ništa me nije uzbuđivalo već sam u njih ulijetala zato što su drugi očekivali to od mene. Dogodilo se da sam se zaljubila. U dečka koji je stariji od mene punih 11 godina, znači on ima 30 godina.
Nisam nikome to ispričala, a pogotovo ne mojim roditeljima. Nalazimo se na skrivećki. Lažem kući da izlazim s društvom, a u biti nakon nekog vremena otiđem s njim. Dobar je prema meni, pažljiv i drag.
Bojim se reći istinu kako mi ne bi zabranili da ga viđam. Mislila sam pobjeći od kuće, ali ne znam gdje bi mogla otići. Što da napravim? Unaprijed hvala na savjetu. Zaljubljena
Poštovana zaljubljena,
Bijeg od kuće nikako ne može, i ne smije biti rješenje problema. Ljubav i zaljubljenost u životu ne možemo programirati. Naravno da morate uzeti u obzir razliku u godinama i biti pažljivi u tom odnosu. Prema načinu na koji spominjete roditelje mogu zaključiti da ste s njima uvijek imali otvoreni odnos. Zbog toga i osjećate potrebu ispričati istinu. Pokušajte objektivno sagledati situaciju, i potražiti odgovore na nedoumice i neizrečena pitanja. Ako su osjećaji koje opisujete iskreni i obostrani nemate što sakrivati. Otvoreno ispričati svojim roditeljima što vas čini sretnom može biti početak rješavanja situacije. Očekujte njihovu zabrinutost, ali na vama i dečku je kako će se taj odnos dalje razvijati i da li su razlozi za strah opravdani.