Ana Karic i Radko Polic, veterani domaceg glumišta, proživljavaju novu mladost. Nakon sjajnih uloga u prvijencu Igora Mirkovica "Nocni brodovi", gdje tumace par koji u starackom domu zapocinje ljubavnu pricu koja ce ih odvesti u pustolovinu života, Karic i Polic pršte energijom i najavljuju brojne zajednicke projekte.
O kemiji izmedu dvojca koja se pojavila za vrijeme snimanja vec se ispredaju legende, a nakon odgledanog filma cini se kao da je upravo to njihovo stvaralacko nadopunjavanje izvuklo film, koji na trenutke ipak pati od krize identiteta i scenaristickih banalnosti. Bez obzira na to, film je vrijedan pažnje upravo zbog ovog glumackog para koji se, kao rijetko koji kazališni glumci, znade suspregnuti u gesti pred kamerom, dajuci puno tek sitnim naznakama.
- Teško je ne zapoceti razgovor o kemiji koja se osjeti izmedu vas dvoje u filmu. Vi ste ocito odlicno kliknuli, a da dosad zapravo niste puno radili zajedno niti se družili. Kako to objašnjavate?
Karic: Družili se nismo nikad, a radili smo jedanput na Dubrovackim ljetnim igrama "Julija Cezara", ali nismo se družili, nismo ni kavu popili zajedno. A i na sceni smo bili kratko - Julija Cezara ubiju, a ja sam glumila njegovu ženu... kratko smo bili na sceni, privatno nimalo. Medutim na prvoj citacoj probi, nakon prve dvije recenice, "nešto" se dogodilo. Naravno, Radko je i prije imao scenarij...
Polic: Godinu dana.
Karic: Ja sam dobila ulogu nakon velikih dilema koje je Mirkovic imao oko glavne ženske uloge. Dobila sam scenarij gotovo u zadnji cas, pa smo probali svakodnevno ovdje kod mene, u stanu, mjesec dana.
Polic: Ne samo probali, radili na scenariju.
- Je li i Mirkovic bio dio tog procesa?
Polic: Da, nas troje smo svakodnevno radili po šest sati, i ja sam nakon toga imao cijelu pricu, film pred ocima. Jer kao glumac, kad procitam scenarij, vidim film, predstavljam si kako bi to izgledalo na platnu.
- Kako ste, Radko, doživjeli svoj lik u segmentu u kojem on nije samo zaljubljeni tinejdžer iz starackog doma u bijegu, vec netko tko ujedno bježi i od suocavanja s vlastitom bolešcu?
Polic: Pa taj lik je bio fantastican baš u tome da se bježeci od svoje bolesti zaokupirao ljubavlju. U pocetku ja tu ljubav ne prihvacam. Ona raste preko Helene, preko njene ljubavi, pa polako i ja u nju ulazim. I bolest onda kao da pocinje nestajati. U pocetku ja je ne tajim, cinican sam, cangrizav... Ali odjednom to se promijeni u meni, ta nada u život, iako slutim da nema tu prave buducnosti, zajednickog života, ali to odlažem. Pa je bolest nestajala i pojavljivala se na nekim cudnim mjestima, recimo na groblju, ali ja to Heleni ne mogu ni izgovoriti. I odjedanput se i ja zaljubljujem.
Ne znam, to mi je u filmu, kad sam ga gledao, možda promaklo pa cu vas pitati ima li ta recenica kad ja kažem: "Ti si moja jedina ljubav u životu?" Jakov u jednom trenutku kaže Heleni da je on njoj možda prva, ali da je ona njegova zadnja ljubav. I tu je on vidio svoju sudbinu.
Karic: Dobro, necemo sada prepricati kraj filma!
- Vaš, Ana, put od jedne pomalo rezignirane majke koja uzaludno ceka poziv svoga sina do žene koja ponovno otkriva život, prati vas i fizicki, pa se moglo cuti da je postojala bojazan redatelja da imate previše energije za Helenu na pocetku price.
Karic: Da, rekao mi je Mirkovic da je gledao moje predstave i da imam previše energije, da sam premlada i slicno, pa se dvoumio da li da mi da ulogu ili ne. Ali kad je sve krenulo, kad se dogodila bliskost s Radkom na probama, onda više nije bilo ni problema, ni dilema. Jer kad to doživite... Rijetko se to dogada, bez obzira na to koliko vam partneri bili dobri glumci. Onda prestajete biti vi sebi važni, odnos postaje važan i sve bazirate na tome. Morala sam znati sve o toj ženi, imam cijelu pricu, mogu vam danas reci kako je ona živjela i s 20 godina, što je radila, a našla sam i razlog zašto je u starackom domu. Igoru je bio problem kako me ovakvu kakva jesam, kako izgledam, smjestiti u staracki dom, pa sam pronašla razlog, ali su se i oni, na setu, potrudili da stvarno izgledam lošije cak i od svih onih statistica u domu (smijeh).
- Rekli ste da Vam je to uloga života.
Karic: Ma da, jednom sam to izjavila, mada ne volim takve definicije. To sam više rekla zato što godinama nisam imala pravu, veliku filmsku ulogu. Imala sam puno velikih kazališnih uloga, i nisam bila nesretna što ne radim na filmu. Film nisam vidjela...
Polic: Ona je genijalna. To moram priznati. Izvukla je iz te uloge, iz tog scenarija, maksimum.
- Ali redatelji koji ce vas vidjeti mogli bi iskoristiti tu vašu kemiju?
Karic: Ne vjerujem. Nama se srecom dogodilo to da su nas kao par prihvatili Nataša Rajkovic i Ivica Buljan, i sad cemo raditi dvije kazališne predstave, samo nas dvoje.
Polic: Ovo što se meni s Anom desilo, rijetko se dešava. Da ta, necu reci kemija, nego stvaralacki nagon bude toliko jak da svaka iskrica u nekom kadru u djelicu sekunde bude prihvacena i vracena, obostrano. Ali opet, ja nju znam otprije, iako se nismo družili. I još godinu i pol dana prije no što smo poceli snimati rekao sam da želim raditi s njom. Mirkovic se tada bio neckao, ali vec nakon prvog susreta s njom sve je bilo jasno. I ta njena transformacija je fascinantna!
Karic: Svi koji su gledali film kažu da sam drugacija, neprepoznatljiva. (Razgovarao Davor MANDIC)
CIJELI INTERVJU U TISKANOM IZDANJU