U oštariji Ferlin u Savicenti gostovao je Emil Jurcan, arhitekt iz Pule, tocnije Vintijana, clan Pulske grupe i Inicijative za Muzil „Volim Pulu“.
Našli smo se u situaciji u kojoj moramo promišljati što s gradom, prostorima koji su stoljecima držale vojne uprave, rekao je Bencic. Jurcan smatra da je glavni problem što se o tome prica generalno.
- O svemu tome se prica u jednini i što s time uciniti sada, u ova tri mjeseca ili u ovih godinu dana. Sve što je vojska ovdje napravila i sve što na tom prostoru postoji, razvijalo se kroz citavo stoljece. Ideje da se sve to riješi sada i odjednom, osim što su nemoguce, onemogucavaju da se išta s time desi. Poduzece Brijuni rivijera osnovano je prije devet godina, a sve to vrijeme se na tom prostoru vec mogao odvijati neki život, kaže Jurcan.
Špekulanti ne smiju graditi grad
- Do 20. stoljeca su grad gradili špekulanti i uvjeti života u tim gradovima su bili katastrofalni. Onda je uslijedila promjena u urbanizmu i spoznaja da se grad ne može bazirati na špekulacijama i na privatnom kapitalu, te se razvoj grada poceo bazirati na državi, na javnoj upravi i javnim strukturama. U današnjoj situaciji se razvoj grada više ne može oslanjati niti na državu niti na javnu upravu, jer je ona, ne samo kod nas, takoder postala špekulantska, veli Jurcan.
Treba li prostore poput Muzila konzervirati ili se život mora odvijati, pitao je Bencic.
- Na Muzilu je 2007. u uporabnom stanju bila menza, restoran, spavaonice… U meduvremenu na Muzilu sve propada, a Grad planira izgradnju novog kampusa u gradu. Te prostore treba koristiti, pocevši od sada, to jest od prije pet godina kada su ostali prazni. Pulska grupa je prije par godina dala prijedlog da se ne rade urbanisticki planovi za Katarinu ili Monumente, nego da se za pocetak naprave ugovori na godinu ili dvije s korisnicima toga prostora, ribarima, pastirima, automehanicarima, obrtnicima… Jer tamo urbanizam vec postoji, ceste postoje, gradevine postoje, prica Jurcan.
Prostor Muzila je jako velik, kako ga koristiti, a ne devastirati, niže pitanja Bencic.
- Muzil necemo u mjesec dana napuniti niti sadržajima niti ljudima. U 50 godina ga možda možemo cijelog integrirati u gradski život. Vec se sada povremeno organiziraju turniri u ribolovu na lukobranu, na tvrdavi Muzil je antena Radio Pule, a na toj istoj tvrdavi se organiziraju takmicenja radio-amatera. Prvo te sve prostore treba mentalno prisvojiti. Razvoj treba ici tocno tim putem, korak po korak, smatra Jurcan.
Korištenjem protiv devastacija
Možemo li takav pristup usporediti s razvojem CGU-a Rojc - pita Bencic - tamo se osvajala dvorana po dvorana?
- Tocno, sada su tamo i javni sadržaji, sportski, zdravstveni, kulturni i politicki. Korisnici Rojca pokušavaju ga razviti do nekog modela javne ustanove. Ako Rojc gledamo kao javnu ustanovu i usporedimo ga s ostalima, vidjet cemo da funkcionira bolje od vecine drugih.
Možemo li, nastavlja Bencic, odnos prema zaštiti prostora i kapitalu dovesti u odnos s politickom orijentacijom?
- Kada smo pisali o Rojcu, Muzilu i Katarini unutar zbornika „Grad postkaptalizma“, o zajednickom prostoru koji nije niti javni niti privatni, jedinu podjelu koju smo koristili bila je na ukljucene i iskljucene. Tko je ukljucen? Ukljucen je onaj koji ima pristup, pristup informaciji, pristup tržištu, pristup novcu, pristup prostoru, koji ima pristup resursima. Iskljuceni su oni koji to nemaju. Jesi li ti ukljucen u planiranje Muzila?
No, Bencica je zanimalo i kako koristiti resurs u našoj okolici da zaposlimo gradane, tko ce placati održavanje prostora, tko ce sprijeciti devastacije?
- To pokušavam objasniti, gradani moraju preuzeti zemlju i koristiti je da sami sebe zaposle. To su, primjerice, ucinili ribari na otoku Sv. Katarina. Koliko bi samo Grad mogao pomoci obrtima i malim poduzecima kad bi im dodijelio prostor bez najamnine? Zelene površine na Monumentima su bolje održavane od bilo koje gradske zelene površine, za to je dovoljan jedan pastir sa svojim kozama. Devastacije se dešavaju jer nema ugovora s ikime da to koristi. Kad bi se znalo tko koji objekt koristi, devastacija ne bi bilo.
U nastavku veceri nastupili su kantaduri na tanko i debelo, roženice i harmonika, a na meniju se našla palenta sa slanim srdelama koju su spremali Livio Morosin i Marino Folo.