Hrvatska energetska budućnost temeljena na ugljenu, koja se ogleda u projektu termoelektrane u Plominu, dio je europske i svjetske zbilje. Nismo ni bolji ni lošiji, već se držimo prosjeka kako po načinu Vladinog "guranja" projekta termoelektrane na ugljen tako i po protivljenju dijela civilnih društava i lokalnih zajednica.
Prosječna je i količina laži, odnosno pogrešnih podataka koji kruže o (ne)štetnosti takvih postrojenja. Ako se zadubite u problematiku, dočekat će vas cijeli niz oprečnih podataka, nepodudarnosti, dijametralno suprotnih načela na kojima se opravdava ili negira valjanost energetske budućnosti temeljene na ugljenu. U biti, problem zagađivanja okoliša, situacije u kojima ljudi obole i umiru zbog zadovoljavanja nečijeg interesa (u pravilu uvijek neki viši interes unatoč univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima), ne bi se trebao postaviti na nekim ideološkim osnovicama, već temeljiti na znanstvenim podacima, na empiriju, na stručnim procjenama i na poštenju struke.
Upravo zbog toga kaos koji vlada u brojkama i procjenama dodatno otežava smisleno čitanje zbilje i postavlja iznova pitanje istinske autonomije znanosti, znanja, stručnosti. Visokoobrazovani stručnjaci djeluju kako u timu pobornika novih ulaganja u termoelektrane na ugljen tako i onih koji se tome suprotstavljaju: uglavnom - veliki kupleraj.
Ugljenu su danas u svijetu vrata širom otvorena: na kugli zemaljskoj oko 39 posto električne energije proizvodi se ugljenom, u 2009. godini korišteno ga je šest milijardi tona, odnosno 2,5 posto više nego prethodne godine, a trend rasta se nastavlja. U Europskoj uniji 33 posto ukupne električne energije proizvedeno je ugljenom, a kombinacija ugljena i nuklearne energije daje od 60 do 70 posto električne energije u Europi. Nešto je drugačija situacija kod naših susjeda Talijana, gdje se 60 posto električne energije proizvodi pomoću prirodnog plina, dok na ugljen otpada tek 12 posto. Nakon nuklearne tragedije u Japanu talijanska je vlada definitivno napustila projekt izgradnji nuklearnih postrojenja pa je uslijedila faza projektiranja novih termocentrala na ugljen. Italija veći dio prirodnog plina uvozi iz Rusije i Alžira, o njima je ovisna, a radi se o politički nestabilnim državama. Dakle, sigurnost opskrbe je upitna, dok je ugljen pristupačniji, nalazišta su rasprostranjena na stotinjak zemljama, a to je logika koju slijedi i Europska unija. Naime, Bruxelles planira do 2020. godine podići udio prirodnog plina u proizvodnji električne energije najviše do 37,3 posto, dok će na kombinaciju ugljena i nuklearne energije otpadati 45,4 posto, što bi trebalo jamčiti Uniji stabilnost i sigurnost u opskrbi.
Vele pobornici ugljena da su svjetske rezerve minerala, razmjerno intenzitetu iskorištavanja rudnika, dostatne za idućih 160 godina (oko sto godina duže nego nafte i prirodnog plina), no već tu počinje igra brojkama. Protivnici ugljena nude sasvim drugu priču: prije desetak godina, kažu, baratalo se brojkom od 240 godina rezervne sigurnosti, u 2010. procjena je smanjena na tek 119 godina, a u idućih deset godina rezerve ugljena smanjit će se na razinu nafte i prirodnog plina, odnosno na tek 50 do maksimalno 60 godina. Razlog je jednostavan: nove gospodarske velesile poput Indije i Kine doslovce gutaju ugljen i na njemu grade ogroman godišnji rast bruto nacionalnog proizvoda, uzgred zanemarujući dramatične posljedice za okoliš i zdravlje stanovništva. (Elio VELAN)
OPŠIRNO O OVOJ TEMI ČITAJTE U DANAŠNJEM TISKANOM IZDANJU.