Razdoblje stezanja remena za većinu stanovništva je na izmaku. Pila se okreće naopako i dolaze loša vremena za manjinu, za najbogatije slojeve i bankare. Taj iznenađujući i dalekosežni zaključak nameće se iz najnovije, rujanske studije Deutsche Bank, u kojoj se tvrdi da je »svijet na prekretnici«.
Prošlih 35 godina bile su raj za bankare i financijski imućne ljude, ali s tim razdobljem je gotovo. Političari se pripremaju za zaokret, pa je pred nama razdoblje represije nad kapitalom i financijskim sustavom, koje može potrajati »tri sljedeća desetljeća, a možda i dulje«, prema riječima Jima Reeda, stratega Deutsche Bank.
Taj bankar nije sretan zbog predstojećeg povijesnog zaokreta, ali ukazuje na to da političari nemaju drugog izlaza. Svjetsko je gospodarstvo nakon krize iz 2008. zaglibilo i više ne može dosegnuti prijašnje visoke stope gospodarskog rasta – dijelom zbog starenja stanovništva i smanjivanja radno sposobne populacije. Politički zaokret se priprema zbog negativnih posljedica globalizacije, zbog siromašenja običnih ljudi na Zapadu te produbljivanja imovinskih nejednakosti. To je dovelo do brojnih pobuna stanovništva na izborima, do jačanja ekstremizma i populističkih stranaka. Političari moraju gasiti tinjajući požar. Moraju »kompenzirati ljude koji se osjećaju prikraćenima«, smatra strateg iz njemačke banke, jedne od najvećih u svijetu.
Niži profiti
Prema Reedu, mnogo toga okrenut će se naopako. Za obične ljude je najpovoljnija vijest da će plaće stalno rasti, i to u realnim iznosima. Vlade će se boriti za viši nominalni rast bruto domaćeg proizvoda. Blago će ojačati inflacija, ali cijene nekretnina rast će sporije od povećavanja plaća i potrošačkih cijena. Vjerovnici, koji su posudili novac državama putem obveznica, moraju se pomiriti s dugoročnim gubitcima.
Profiti korporativnog sektora bit će niži, a porezi tvrtkama i bogatim ljudima će se povećati. Reed predviđa sve veću kontrolu država nad kapitalom, odnosno ograničavanje njegove slobode kretanja preko državnih granica. Predviđa nastavak pada međunarodne trgovine, jačanje zaštite domaćih gospodarstava, kao i ograničavanje migracija stanovništva.
Drugim riječima, Deutsche Bank predviđa da će države i njihove vlade posegnuti za mjerama koje su već viđene u modernoj povijesti između 1945. i 1980. Tih 35 godina nakon Drugoga svjetskog rata neki ekonomisti nazivaju »zlatnim razdobljem kapitalizma« i čovječanstva. Tada je gospodarstvo raslo najbržim tempom u modernoj povijesti – i to u korist svih, a ne samo manjine. Socijalne su se razlike smanjivale. Materijalno su napredovali svi slojevi, u slozi i socijalnom partnerstvu.
Međutim, od početka osamdesetih godina – dolaskom Margaret Thatcher i Ronalda Reagana – došlo je do preokreta. Usporedo s globalizacijom ojačao je neoliberalizam. Kapital je dobio gotovo neograničenu slobodu kretanja po svijetu u potrazi za višim profitima. Tijekom tih 35 godina širenja slobodnog tržišta, uloga države u gospodarstvu se smanjivala. Zarade kapitala su rasle, plaće zaposlenih su stagnirale, a socijalna država i egzistencijalna sigurnost ljudi su potkopane. Budući da su dohoci većine stanovništa relativno padali, a i države su morale rezati svoje izdatke, većina se morala više zaduživati, kako bi održala životni standard.
Sličan rast dugova dogodio se i u Hrvatskoj. Prema američkom ekonomistu Kennethu Rogoffu, zaduženost u svijetu danas je skočila na najvišu razinu u posljednja dva stoljeća, pa je treba osjetno smanjiti.
Monetarno popuštanje
Mnogi ekonomisti i poduzetnici i dalje po inerciji ponavljaju stare priče – da nema drugog izlaza osim stezanja remena, za prezadužene države i za stanovništvo, jer će inače bankrotirati. No, Reed smatra da su ta vremena prošla. Bankrota će biti sve manje, jer će vlasti poduzimati mjere represije nad kapitalom, kako bi smanjile dugove država, građana, pa i samih poduzeća. Stoga će središnje banke nastaviti monetarno popuštanje, odnosno tiskanje novca. Sve više tog novca vjerojatno će završiti u državnim proračunima, kako bi se države djelomice riješile ovisnosti o privatnom kapitalu i bankama. Reed najavljuje da će se smanjiti zarade na burzama, a najgore će proći oni koji novac posuđuju državama.
– Jedno je gotovo sigurno. Kamate na državne obveznice bit će negativne od ovog trenutka, pa idućih nekoliko desetljeća, procjenjuje Reed. »Otvoreno govoreći«, kaže, »najrealističniji scenarij u novoj eri jest da će vlasnici obveznica doživjeti gubitke, postupno i realno«. One koji ne vjeruju u takav razvoj događaja strateg njemačke banke podsjeća na konkretne povijesne podatke. Tijekom 35 godina nakon Drugog svjetskog rata prinosi na obveznice država na Zapadu redovito su bili realno negativni. Gotovo svi vjerovnici, koji su kupovali državne obveznice, imali su lagane i neprekidne gubitke, jer je stopa inflacije često bila viša od kamata.
Pojednostavljeno, Reed predviđa da vjerovnicima dolaze loši dani, a dužnicima bolji. Potonjima će se postupno smanjivati teret dugova, zbog rastuće »financijske represije« koju taj strateg već primjećuje na svim stranama svijeta. Reed nigdje ne kaže da će banke i najbogatiji slojevi pasti na prosjački štap. Iz njegove se analize može zaključiti da će financijski sektor i bogata manjina doživjeti smanjenje zarada. Završen je njihov banket koji je trajao 35 godina, ocijenili su neki mediji u svijetu, kad su prenijeli ove prognoze iz Deutsche bank.
Kraj neoliberalizma
Reed nije jedini glasnik loših vijesti za financijski sektor i kapital. Broj ekonomista koji slično misle naglo je skočio u protekla tri mjeseca, otkako su građani Britanije odlučili izaći iz Europske unije. Bio je to težak potres za britansku elitu, Europu i cijeli svijet, a označio je početak kraja epohe neoliberalizma, i to u zemlji koja je bila svjetionik te ideologije. Britanski narod želi se zaštititi od negativnih posljedica slobodnog tržišta i globalizacije, a slično žele i ostali. Nobelovac Joseph Stiglitz tvrdi da je »neoliberalizam mrtav, kako u zemljama u razvoju, tako i u razvijenima«.
Britanska konzervativna vlada na čelu s novom premijerkom Theresom May odmah je objavila politički zaokret, najavivši da Britanija treba »djelovati u korist svih njezinih građana, a ne samo privilegirane manjine«. Ova rečenica, u raznim varijantama, odjekuje po cijelom Zapadu, pa i u kampanji uoči američkih predsjedničkih izbora. Nakon Britanije, u sljedećih godinu dana, zbog održavanja izbora, promijenit će se vlasti u SAD-u, Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Promatrači očekuju promjenu političkog kursa u ključnim zemljama Zapada. Kad se te promjene dogode među velikima, politika novog smjera – u korist većine ljudi – neće moći mimoići ni male države poput Hrvatske.
Čak 79 posto Nijemaca želi socijalnu pravdu
Mnogi još nisu svjesni dubokih promjena koje su u svijesti ljudi nastale nakon krize iz 2008. Primjerice, u bogatoj Njemačkoj čak 79 posto građana smatra da bi glavni društveni cilj trebala biti socijalna pravda, otkrilo je nedavno istraživanje instituta Allenbach. Još 2009., takvih je bilo 48 posto, a većina Nijemaca tada je vjerovala da je socijalna nejednakost u društvu poželjna, jer razlike potiču razvoj. Štoviše, čak 59 posto Nijemaca, njih tri petine, danas smatra da bi društveni cilj trebala biti jednakost – što upućuje na rastuću težnju za socijalizmom. Političari moraju o tome itekako voditi računa.
"Bacajte novac iz helikoptera"
U posljednje vrijeme sve češće čuje ideja da središnje banke trebaju »bacati novac iz helikoptera«. Tu frazu, koju je skovao jedan od najvećih ekonomista Zapada Milton Friedman, ne treba shvatiti doslovce. Pod tom kovanicom najčešće se smatra da bi središnje banke trebale natiskani novac izravno davati državnim proračunima i pokrivati njihove manjkove, što posljednjih desetljeća nisu radile.
Sličan »novac iz helikoptera« nedavno je najavila japanska središnja banka, a o tome su počele razmišljati i neke druge u svijetu. Očito je da su vlasti zemalja došle u slijepu ulicu i traže izlaz u nuždi. Više ne znaju načina kako bi pokrenule gospodarstvo i zapošljavanje te umirile nezadovoljne, osiromašene birače. Međutim, »novac iz helikoptera« ne mora biti jedino rješenje za poticanje ekonomije.
– Moje je mišljenje da bez porasta prosječnih plaća u razvijenim ekonomijama ne možemo očekivati značajnije i održivo povećanje gospodarskog rasta, izjavio je prekjučer američki ekonomist Edward Harrison, s čijim se mišljenjem slažu i mnogi drugi. Pojednostavljeno rečeno, gospodarstvo je zaglibilo zato što su porasle socijalne nejednakosti: većina ljudi siromaši i gubi nekadašnju kupovnu moć. EU i SAD stoga su došli u krizu potražnje. Kako bi se povećala potražnja, a time ubrzalo i gospodarstvo, potrebna je veća javna i osobna potrošnja. Novca i kapitala u svijetu nikad nije bilo više nego danas, ali rijetko kada u povijesti bio je tako loše raspoređen.
Vlade, prekinite proračunsku štednju
Da se u posljednja dva-tri mjeseca nešto u svijetu dubinski mijenja, pokazuje i nagli obrat u razmišljanju pet golemih svjetskih (privatnih) banaka, koje su vladama predložile da prekinu dugogodišnju, zloglasnu politiku proračunske štednje. Barclays, Deutsche Bank, HSBC, Credit Suisse, Morgan Stanley i Bank of America Merrill Lynch, svaka na svoj način, posljednjih su tjedana sugerirale vladama neka povećaju izdatke iz proračuna, kako bi potaknule rast gospodarstva.
– Monetarna politika središnjih banaka više nema učinka i sada je vrijeme da vlade otvore svoje financijske slavine, makar i po cijenu povećanja proračunskog deficita – glasi zajednička poruka pet velikih banaka, kako ju je prepričao britanski Business Insider. Poruka tih banaka je iznenađujuća, jer su nakon krize iz 2008. upravo bankari najglasnije tražili stezanje remena narodu. Bili su glavni zagovornici politike nemilosrdne proračunske štednje, koja se provodila na račun većine stanovništva, osobito u članicama EU, pa i u Hrvatskoj.
Međutim, proračunska štednja kao lijek protiv krize doživjela je krah, jer nije uspjela ni smanjiti dugove država, niti pokrenuti gospodarstvo, pa vlade toj politici sada okreću leđa.
Bankari su, uz štednju, predlagali još jedan lijek za oporavak gospodarstva: središnje banke trebaju krenuti putem monetarnog popuštanja, odnosno masovno tiskati novac i sniziti kamate. Središnje banke to su i činile. Samo američki Fed je od 2009. natiskao više od 4.500 milijardi dolara, a Europska središnja banka već godinu i pol ubacuje u financijski krvotok po 80 milijardi eura mjesečno, dok se kamate vrte oko nule. No, ni taj drugi lijek više ne daje rezultata. Gospodarstvo na Zapadu je zaglibilo i već osam godina ne može na zelenu granu.
Taj silan novac, kojeg su naštampale središnje banke, naime, nije završio tamo gdje treba – u gospodarstvu, ili u džepovima osiromašenih građana. Ostao je prikliješten u komercijalnim bankama i završio na burzama. Od njega su koristi imali najbogatiji slojevi, koji su postali još bogatiji. (Branko PODGORNIK)