Bivše Inino odmaralište, nekad iznimno dobro posjećen restoran i hotel i dalje su zatvoreni, a prostrani okolni sportsko-rekreacijski kompleks na 860 metara nadmorske visine je zapušten i devastiran. Pozicija je baš kao i priroda kao iz bajke, pristup do objekta je dobar, a teren koji ga okružuje ogroman i pun mogućnosti za sportske pripreme ili za zdravstveni turizam. No, učkarsko odmaralište je i dalje uspavana ljepotica koja predugo spava.
Nema investitora
U međuvremenu područje na kojem se nalazi ušlo je u Park prirode Učka te se najavljuju i različiti ambiciozni planovi kao što je izgradnja žičare od Medveje do vrha Učke. Činjenica je da ugostiteljsko-sportski kompleks, unatoč naporima aktualnog vlasnika, tvrtke Vladimir Gortan iz Pazina - ne može pronaći kupca, niti investitora. Pred nekoliko godina ex INA-ino odmaralište se zajedno s prostranim terenima za sport i rekreaciju prodavalo za približno dva milijuna eura, a u tim okvirima mu se i sada drži vrijednost.
- Tvrtka Vladimir Gortan je prije desetak godina kupila ex Odmaralište INA na Učki od INI-nog poduzeća Hostin koje je upravljalo objektom. Nadali su se da će nastaviti s radom i vratiti stari sjaj odmaralištu, ali zbog potrebnih velikih financijskih ulaganja i dolaskom financijske krize, fokusirali su se na prodaju objekta potencijalnim investitorima što se, nažalost, još uvijek nije dogodilo. Do dolaska krize 2008. godine bilo je zainteresiranih kupaca od kojih je jedan bio blizu realizacije. Od tada do danas nije bilo konkretnih investitora. Pod nazivom "ex Odmarališta INA na Učki" nudimo poseban doživljaj u netaknutoj prirodi sa sportskim i rekreacijskim objektima te hotelom i pripadajućom depandansom. Centralni objekt, hotel, raspolaže sa 27 soba odnosno 70 kreveta, dva restorana za 150 gostiju, grill-terasama, aperitiv barom, klubom, kavanom s kaminom, velikom konferencijskom dvoranom, trim dvoranom, saunom, navodi Milan Damijanić, predsjedniku Uprave tvrtke Vladimir Gortan iz Pazina.
Prava šteta
Zanimalo nas je i kakvi su im planovi, je li prodaja jedino rješenje ili razmišljaju i o drugim mogućnostima.
- Planovi za budućnost usmjereni su u nekoliko pravaca: prvi su potencijalni kupci odnosno investitori, drugi zakupci, a treći pravac su sredstva iz europskih fondova. Poduzeće Vladimir Gortan je svjesno da je prava šteta da ovako lijep objekt, okružen prekrasnom prirodom zjapi prazan te žalimo da smo prepušteni sami sebi za pronalaženje investitora ili ulaganje. Nadamo se da će i javna uprava prepoznati značaj tog objekta te nam pružiti pomoć. To bi direktno utjecalo na smanjenje broja nezaposlenih, što je u interesu svake lokalne zajednice, zaključio je Damijanić.
Mirovna s istarske strane
Razgovarali smo i s čovjekom koji u tom objektu radio i doslovce živio. Bruno Brumnjak, danas ima 65 godina i u mirovini je, a budući da je po struci konobar, prošao je "sve faze" rada u odmaralištu na Učki, od običnog radnika do upravitelja.
- Radio sam gore od početka do kraja, od prvog dana pa do zatvaranja. Bilo je to u prosincu 1977. kada se otvorilo potpuno preuređeno odmaralište za radnike riječke rafinerije, za radnike INA-e. U najboljim vremenima, od 1977. do 1987. otprilike, bilo nas je gore čak i 33 zaposlena, a na kraju nas je ostalo oko 25. Uvijek smo poslovali pod okriljem INA-e, a kada su se sindikalna odmarališta počela zatvarati, onda je Ina otvorila tvrtku Hostin da bi se djelatnost mogla nastaviti, no sada na profitabilnoj osnovi. Zatim je INA dala kompleks na korištenje veteranima Domovinskog rata, koji su ga nešto kasnije dali u podzakup istarskim ugostiteljima iz Ročkoga Polja. Bilo je, međutim, teško opstati na komercijalnoj osnovi pa su ugostitelji morali odustati i sve se opet vratilo u ruke INA-e i tada je odlučeno da će se "ići na tržište", što se i dogodilo pa je odmaralište preuzela tvrtka Vladimir Gortan iz Pazina, prisjeća se Bruno Brumnjak koji je rodom pravi Učkar s Male Učke, no dugi niz godina s obitelji živi u Poljanama.
Kad već nije mogao otići u mirovinu s njegove najdraže Učke koju ne može prežaliti, otišao je u mirovinu "s istarske strane", budući da je u nastavku karijere bio upravitelj apartmanskog naselja u Dugoj Uvali i u Poreču.
Dobar posao
- Uspomene su mi jako lijepe, bilo je zbilja puno posla, a prevladavali su veliki popusti na prehranu i smještaj. U restoranu je bilo 150 sjedećih mjesta te u kavani još 40, a dolje su bila boćarija, mini golf, tenis, rukomet, košarka, ping-ping. Imali smo i saunu i trim dvoranu. Što je danas od svega toga ostalo ne znam jer gore je velika vlaga i bojim se da je sve to danas u lošem stanju, kaže Brumnjak. Prisjeća se da uz ovo odmaralište "pod ruku" ide i barem 50.000 kvadrata okućnice.
- Kada je odmaralište 1977. kompletno renovirano, sve je učinjeno vrlo kvalitetno. Raspolagalo se s 27 soba, a interes je ljeti bio jako velik. Ovdje su bila organizirana zimovanja za djecu, ali i ljetne kolonije. Zato je i nastao taj naziv "Kolonija", a djeca su imala gdje pod vrlo povoljnim cijenama provoditi školske ferije. U kasnijoj, komercijalnoj fazi bilo je i dosta turista, a posebno se sjećam prave navale Francuza. Nakon izleta po Istri dolazili su kod nas na Učku te usred vrućega ljeta obožavali jesti odojka s ražnja i mi smo se uvijek dobro pripremali za njihove posjete.
Divljač glavni specijalitet
Poznato je da je na Učki glavni specijalitet bila divljač. Nudili smo srnu, vepra, medvjeđe meso na gulaš, pršut od jelena, teleće koljenice. Pekao se domaći kruh, nudili smo domaći sir, sendviče s pršutom, rinfuzo vino, sokove po simboličnim cijenama. Najbolje smo radili nakon otvaranja 1977. i desetak idućih zlatnih godina. Ljudi su bili jako zainteresirani pa smo nedjeljom imali i do 350 ručkova. Dolazili su nam Riječani i Istrani i na palačinke u vinskom šatou, ali i na domaći štrudel od jabuk ili od sira, priča Brumnjak. (Aleksandra KUĆEL-ILIĆ, snimio Marin ANIČIĆ)