Upravo se ovih dana navršava stotinu godina od jednog od velikih i možda najtragičnijih egzodusa Istrana u vremenu povijesnih previranja u Prvom svjetskom ratu, kada su se interesi Kraljevina Italije i Austrougarske monarhije prelamali preko sudbina žitelja južne Istre, koje je na vrlo stručan i znanstveno metodološki način posebno obradila mlada znanstvenica iz Prodola, Samanta Paronić, u svojoj knjizi "Logori smrti", podnaslovljenoj "Potresna stvarnost barbanskih i proštinskh ,evakuiraca' (1914. - 1918.).
Sudbine pojedinaca
Knjigu su na pulskom Sveučilištu Jurja Dobrile, gdje je Paronić i stekla visoko obrazovanje (dobitnica i Rektorove nagrade Sveučilišta za 2012./2013.), predstavili dr. Stipan Trogrlić i dr. Nevio Šepić, ujedno uz dr. Slavena Bertošu i jedan od recenzenata knjige i njen urednik. Iako je ovo stara i bolna tema u sjećanjima mnogih istarskih obitelji, tek zadnjih godina poprimila je veći interes istraživača, kao Andreja Badera i ranije Davora Mandića, što je doprinijelo da se na nekadašnjim lokacijama logora smrti prije dvije godine postave spomen-ploče i tako trajno obilježe mjesta gdje je zauvijek svoje kosti ostavilo preko deset tisuća izdomljenih Istrana. Prinos tome je i ovo pomno istraživanje Samante Paronić, na tragu onih malih sudbina pojedinaca koje je, kako i sama ističe, dr. Miroslav Bertoša uveo kao nezaobilazne protagoniste u povijesnoj memoriji Istre.
Potresna svjedočanstva
Potresna svjedočanstva čine prije svega autentični zapisi preuzimani iz novina Naša sloga, Hrvatski list (1915.-1918.), Polaer Tagblatt, ali i preživjelih pojedinaca, rodbine i već spomenutih obrada, kao i uputa od strane akademika Petra Strčića, prof. Šetića i Jurkovića, te predaje ljudi Barbanštine i Proštine s kojima znanstvenica živi i komunicira, posebno kroz crkvene arhive svećenika koji su i sami dijelili sudbinu svojih župljana i čiji su zapisi u knjigama rođenih, a još više umrlih, i kasnije bila dragocjena da mnogi opet dobiju svoj identitet (Pavao Dimitrije Ćurković, župnik Krnice i Motvurana).
No, brojke i činjenice su zapravo onaj najvažniji svjedok toga vremena u kojemu su vagoni za stoku, bijeda, život u neizvjesnosti i stalna smrt bili svakodnevna pratnja; 120 baraka, 22 kuhinje na tisuću osoba, 3 kupaonice za 2.500 ljudi, 2.600 umrlih u kratkom vremenu, otpor domicilnog stanovništva u Ugarskoj koji su ih smatrali "Srbima koji su odgovorni za rat", pa do kasnijih humanih postupanja i kumstava, što potvrđuju krsni listovi, donacija pojedinaca i institucija…, sve do prvog povratka kućama u veljači 1916. kada zatiču opustjele kuće, zapuštene vinograde i zemlju i razorene domove.
Susret s razorenim domom
Sve su to bili motivi za Samantu Paronić da istražuje sudbine pojedinaca, a Hrvatski list je bio najcitiraniji izvor i zbog same činjenice da je izvještavao s bojišta, ali sudjelovao u prikupljanju pomoći i brizi za evakuirce koje je najčešće kosio tifus, šarlah, kolera… do konačnog povratka u veljači 1919. Ta kolektivna memorija naroda i pojedinaca u ovoj knjizi je štivo za unuke i praunuke barbanskih i proštinskih obitelji, ali još više tek načeto vrelo za istraživače koji otkrivaju nove momente i zanimljivosti, čije smo naličje, nažalost, imali prilike spoznati i novijoj povijesti eksodusa, pogotovo onih zbrinjavanja iz Slavnije u Istri za Domovinskog rata.
Ako je suditi po riječima same autorice, koja sprema doktorat u Zadru, baš taj povratak i susret s razorenim domom i zapuštenom kampanjom, kada se gubila državna potpora iz izgnanstva, a kod kuće nije bilo za egzistenciju, izazov je koji će sigurno iznjedriti nove knjige na tu temu.
Samanta Peronić autorica je i monografije "Društvene prilike u labinskoj komuni tijekom mletačke uprave", te niza stručnih radova na mnogih skupovima o zavičaju. Knjigu "Logori smrti" izdala je Gea Idea, 2015.; 116. stranica, s više ilustracija i dokumenta iz vremena evakuacije. (M. ĆURIĆ)