Granica u Trstu mjesto je identiteta: život na žici, a ispod ponor, zato valjda svi u tom gradu žive "con i nervi a fior di pelle", živci su im na propuhu, čim malo jače raspali bura - pobjesne. Kultura podliježe istoj boli, svi su nekako hiperaktivni, u stalnoj potrazi za nečim, vjerojatno tragaju za osloncem kojeg nema jer žica je okružena praznim prostorom. Dio tršćanskih kulturnjaka odlučio je niz kulturnih manifestacija tijekom cijelog mjeseca posvetiti nobelovcu Ivi Andriću: okrugli stolovi, izložbe, susreti s književnicima i književnim kritičarima, što će potrajati do kraja prosinca.
Massimiliano Schiozzi, mladi urednik izdavačke kuće Comunicarte koja predvodi inicijativu, veli mi da je ponosan što radi na obilježavanju 120. godišnjice rođenja velikog jugoslavenskog pisca i 90. godišnjice piščevog prvog boravka u Trstu, prelazeći nonšalantno preko svih nedoumica, polemika, trzavica i sukoba o Andrićevom identitetu. Grad Trst je inficiran balkanskim sindromom, a ipak je grad na granici pa si može dozvoliti ponekad let u visokim oblacima, ako ništa drugo, zahvaljujući otkrivenim živcima koji djeluju na psihu.
"Jesu li Tršćani i dalje tako ljuti", pita se u pismu prijatelju iz Trsta pjesnik Eugenio Montale. Kada Andrić stiže u Trst kao mladi diplomat u prosincu 1922. godine, sjedište diplomatskog predstavništva Kraljevine SHS i dalje je nepristupačno zbog napada fašista koji su se 1920. godine okomili, osim na hotel Balkan, sjedište slavenskih udruga koji je zapaljen, na zgradu konzularnog predstavništva mlade kraljevine. Uzgred, Andrić će kratko zabilježiti tek osobnu neugodnost (fizičku) zbog izuzetno jake bure koja će ga pratiti do odlaska u veljači sljedeće godine.
Može se u nonšalantnoj uporabi jugoslavenstva kao odrednici piščevog identiteta naslutiti i određena distanca grada koji je često s visine promatrao balkansku dramu iz devedesetih godina, neka intelektualna superiornost koja je na kraju ipak proizvod opasnog hoda po žici. Je li to paradigma cijelog europskog prostora koji je s jednakom distancom slijedio bitke na istoku i koji danas muku muči, sve više i bolnije zbog krize, s problemom dvojnog identiteta europskog i nacionalnog (potonji sve se više diže u nacionalističke krajolike)?
Ivan Lovrenović, sudionik znanstvenog skupa posvećenog Andriću s naslovom "Andrićevi mostovi: jezik, identitet, pisanje jučer i danas", koji je održan u subotu, zabilježio je sljedeće: "Andrić je itekako dosljedan u žilavoj borbi za vlastiti identitet, kao i za pripadanje, samo što se njegovo poimanje identiteta i pripadanja nikako ne podudara s onim koje, pogotovo danas, vlada u postjugoslavenskim etno-nacionalnim kulturama.
Bosna i Levant kod Andrića postaju prostor više duhovni nego geografski, bez jakoga identiteta, virtualan, bez granica, prostor fluidnih egzistencija. I Andrića samoga, kad se pitamo o njegovom identitetu, čini mi se, najprije valja tražiti u području istovremenoga preplitanja i gubljenja identiteta." (Elio VELAN)