Koliko je pulska publika voljela Ljubišu Samardžića i koliko je poštovala njegovu glumačku veličinu pokazale su i ovacije publike na ceremoniji otvaranja jubilarnog 60. Pulskog filmskog festivala u srpnju 2013. godine. Osim što je tada, kao i brojnih ranijih zlatnih festivalskih godina, svečano, srčano i iskreno dočekan u prepunoj pulskoj Areni, tih su mu festivalskih dana, svjedoči u uvodu intervjua koji je za Glas Istre sa Samardžićem tada vodio naš novinar Zoran Angeleski, na pulskom Korzu, u Areni i oko nje, prilazili uzbuđeni ljudi, molili zajedničku fotografiju. Svima je izašao ususret.
"U slučaju ove glumačke legende, ali i redatelja i producenta Ljubiše Samardžića nema dvojbi - osim što je zasigurno jedan od najstarijih aktera filmske Pule (ta ljubav naime traje već 50 godina, od 1962. godine i filma "Prekobrojna" u kojoj je glumio s 'vječitom filmskom partnericom' Milenom Dravić), on je najnagrađivaniji glumac u povijesti pulskog filmskog festivala; osvojivši šest Zlatnih Arena - tri za glavne i tri za epizodne uloge ("Bombaši", "Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj", "Rad na određeno vrijeme, "Savamala", "Crvena zemlja", "Doktor Mladen", "Specijalno vaspitanje"), a, usput, ne treba preskočiti ni Zlatnog lava u Cannesu za ulogu u "Jutru" Puriše Đorđevića", zapisao je tada Angeleski, a iz tog zadnjeg intervjua Ljubiše Samardžića za Glas Istre donosimo izvatke.
- Koja Vam je najdraža Zlatna Arena? Vjerojatno Vam je za uzlet u karijeri najznačajnija "Prekobrojna", no koji Vam je film najdraži, najintimniji?
- Ništa ne znači šest Zlatnih Arena u odnosu na ono kako me publika ispraćivala iz Arene. Već prvom pojavom s tri-četiri filma, mislim pritom na "Prekobrojnu", "Peščani zamah", "Kozaru", ispratili su me onako kako sam zaista nisam očekivao. Ti aplauzi su mi dozvolili da postanem neka ličnost koju će svijet redatelja prepoznati i istovremeno mi darivati štošta od tih interesantnih filmskih uloga.
- Jeste li na počecima karijere očekivali takve reakcije?
- Nisam u počecima. Ne, ne. Čovjek je ustvari uvijek u iskušenju, pred velikim ispitom, pred velikom provjerom - hoće li njegovo djelo, njegova kreacija odzvoniti u gledalištu. Sudeći prema Vespazijanovoj areni, koja sama po sebi predstavlja povijesnu čaroliju, a istovremeno i filmsko gigantsko mjesto, mene su te najranije pozitivne reakcije ponijele, ali nisam izgubio glavu, nego sam iščekivao nove izazove. Iz godine u godine dobivao sam različite uloge, dobio sam veliko povjerenje. U svaku filmsku ulogu koju sam gradio uložio sam sebe, uložio sam svoju dušu, svoje srce, svoj karakter, svoju ćud i nadasve, ono što je možda najznačajnije, jednostavnost, životnost i realnost.
- A i taj Vaš šarmantan smiješak Vas do danas nije napustio?
- Vjerojatno je to dio moje prirode.
- Ta vrckavost.
- Ja nikada nisam želio nekoga fascinirati i u životu. I sada dok razgovaram s vama, to činim najsrdačnije, najspontanije, prisjećajući se važnih detalja iz mog života. Ono što je najbitnije - tkao sam svoju biografiju. Imao sam strašno povjerenje redatelja u različitim glumačkim izazovima, a onda se polako, iz filma u film, izgradio jednu malu kulu koja je donijela i šest Zlatnih Arena. No, najljepše mi je ovo što se dogodilo preksinoć u Areni - doživio sam aplauze dok sam ulazio. To je za mene, to je za mene… (Razgovarao Zoran ANGELESKI)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU OD NEDJELJE