Mario Štefanić iz Štefanići nedaleko od Kaldira poznati je uzgajivač voća, posebno tradicijskih, starih sorti, ali njegov nemiran istraživački duh uvijek ga vodi prema novim izazovima. U želji da, kako kaže, ponudi nešto novo u svom kokošinjcu proizvodi jaja različitih boja ljuske.
To je sve prirodno, bez bilo kakve boje, kaže Štefanić. U košarici koju mi je pokazao doista su bila raznobojna jaja, njihova je ljuska osim one uobičajene bila plavkaste, zelenkaste i smeđe boje. Mario je uzgojem kokoši primijetio da se ljuska jajeta razlikuje ovisno o vrsti kokoši koja ga je snijela. Stoga je namjerno počeo miješati kokoši i pjetliće da bi dobio jaja različite boje ljuske.
Obične kokoši
- Nisu to nikakve posebne vrste kokoši već one uobičajene koje ljudi obično uzgajaju. Obično su to one bijele nesilice koje ljudi drže u farmama. Onda one smeđe, stare istrijanske kokoše i druge obične koje ljudi drže okoli kuće. Neke san kokoše kupi, neke dobi, a neke su se doma zlegle, kaže Štefanić.
Takva je jaja bio ponudio na tržnici u Poreču i od tada, kaže, za njima vlada veliko zanimanje. Dnevno proizvede 70 do 80 jaja, a o Uskrsu ih kupci toliko traže da ih unaprijed naručuju.
- U nečemu ipak mora biti tajna?, pitam Marija, a on odgovara: Nema tu nikakve tajne, samo moraš pazit kojega ćeš petešića vrć na koju kokoš.
Osim što proizvodi jaja u bojama Mario Štefanić je veliki zaljubljenik u voćke i voćarstvo. Na sedam hektara voćnjaka uzgaja po tisuću stabala trešanja i krušaka, jabuka ima oko dvije tisuće, a šljiva oko 1.500. Tu je i 900 bresaka, po dvjestotinjak maslina i smokava, nešto manje višanja, kupina, malina, oraha, lješnjaka, pa i 400 trsova - uglavnom malvazije.
Stare sorte
Posebno se brine o starim sortama među kojima su popularne slatke crveno-žute cukerine, zatim kruške sorte melon, nazvane tako jer imaju žuto meso poput dinja, pa onjatke koje mirišu na limun, periangurije čije je meso crveno, đentile koje su žute, slatke i mekane, tvrde periace, velike peridelire koje su nekad postizale najbolju cijenu među svim drugim sortama krušaka, pa petrovkice i ivančice koje dozrijevaju o blagdanima Sv. Petra odnosno Sv. Ivana Krstitelja, crveno-crne maretine, pa zimske kruške koje mogu izdržati cijelu zimu, danas najzastupljenije i najpopularnije julske ljepotice, i zatim još sorte s imenima košja, Santa Ana, Santa Marija, vilijamovka, i druge.
Štefanić je na svom imanju, istražujući, sadio razne sorte, iskušavao kako će se nositi na raznim nadmorskim visinama, tako prema vlastitom iskustvu uspostavio sustav koji mu daje svježe trešnje iste sorte kroz više od mjesec dana, iz nasada koji su stotinu, dvije stotine i 400 metara nad morem. Njegova su istraživanja pokazala da je vrijeme dozrijevanja voća različitim nadmorskim visinama različita, pa tako više od 30 godina na porečkoj tržnici svakog dana od početka svibnja do kraja listopada, nudi svježe pobrane plodove. (Napisao i snimio Mirjan RIMANIĆ)