Iako smo dobro zakoracili u 21. stoljece, još postoji poneki kutak na Zemlji u kojem stranci nisu rado videni i kamo je gotovo nemoguce krociti. Jedna od takvih zemalja je Sjeverna Koreja.
Teško je definirati sustav Sjeverne Koreje. Kult licnosti razvijen do apsurda zvijezda je vodilja njihova društva. Korijene je postavio Kim Il Sung, kojega je nakon smrti naslijedio sin Kim Jong Il. Koliko se god iz službenog naziva zemlje može išcitati "demokracija" (Demokratska Narodna Republika Koreja - ime koje se Sjevernokorejcima više svida od ustaljenog naziva Sjeverna Koreja), vec na prvi pogled posjetitelju je jasno da u ovoj zemlji demokracija postoji samo u službenom nazivu države. Jedan covjek, jedna partija, jedan narod - sve u svemu, ovaj bismo sustav prije mogli definirati kao dobar obiteljski biznis nego kao sustav društvenog uredenja.
Osnova njegova postojanja je nepovjerenje. U razgovoru s "vodicima" koji su nam prilikom posjeta Sjevernoj Koreji stavljeni na raspolaganje, što je i jedini nacin da posjetite ovu zemlju, shvatili smo da ondje i zidovi imaju uši. Nitko nikome ne vjeruje i nitko se ne usuduje sumnjati u ispravnost postojanja ovakvog sustava, kojim dominira nedodirljiv lik aktualnog predsjednika i njegova oca za kojeg Sjevernokorejci vjeruju da je još medu njima. Na to ih podsjeca jeziva glazba s gradskog razglasa, koja se nekoliko puta na dan može cuti u cijelom Pjongjangu.
Tužna svakodnevica
Nas je ta glazba više asocirala na filmove o logorima iz Drugog svjetskog rata. Stoga smo uvjerenja da, s obzirom na nedavnu prošlost ove zemlje, sustav i dalje utjerivanjem straha i nepovjerenja utjece na politicku stabilnost u državi.
Tužna je svakodnevica Sjeverne Koreje. Iako se domacini stalno trude predstaviti nam unaprijed pripremljenu sliku, uz malo pažnje i snalažljivosti brzo smo uvidjeli da iza te slike postoji i ona realna, puno tužnija. Narod živi na egzistencijalnom minimumu. Kolicina hrane, struje, odjece i svega ostalog definirana je kvotama koje se realiziraju u posebnim trgovinama (Supply - opskrba), u koje kao stranac ne možete uci.
Sjevernokorejci se u njima opskrbljuju koristeci bonove koji su sastavni dio njihovih mjesecnih primanja. Za sve iznad definirane kvote moraju se snalaziti, ovisno o primanjima. Vecina ih, nažalost, novca za bilo što iznad kvote nema.
Kao i svim strancima, nije nam bilo omoguceno koristiti won, službenu sjevernokorejsku valutu. Sredstvo placanja za sve strance je americki dolar ili euro. Cijene nisu prilagodene korejskoj realnosti vec su iste, a vrlo cesto i više od onih na koje smo navikli i kod kuce. Da je tecaj izmedu wona i dolara odnosno eura umjetna tvorevina, vrlo brzo smo se uvjerili kada smo provirili kroz otvoren prozor jedne trgovine i pretvorbom na osnovu tecaja koji su nam predstavili u hotelu ustanovili da bi nas obican kišobran stajao 147 dolara.
Sjeverna Koreja monetarno funkcionira na sustavu wona i bonovima prema unutra, za domace stanovništvo, a prema vani na posebnim mjestima uz korištenje stranih valuta. Samo neke trgovine, i to uglavnom suvenirnice i restorani, otvorene su za strance i u njima smo mogli koristiti stranu valutu kao sredstvo placanja. Za sveostalo vrata su nam bila zatvorena.
Iza zatvorenih vrata su i cijeli dijelovi Pjongjanga, glavnog grada Sjeverne Koreje. Kretanje nekim njegovim dijelovima u potpunosti je onemoguceno, i to ne samo strancima nego i lokalnom stanovništvu. Unatoc brojnim nastojanjima da doznamo što je iza vojnih barijera postavljenih nasred ulice samo stotinjak metara od hotela u kojem smo odsjeli, ostali smo uskraceni za odgovor. Strpljivost domacina dovodili smo u nekim trenucima do krajnjih granica, no neke odgovore jednostavno nismo mogli dobiti.
Lažne predodžbe o nacinu života
Ipak, uspjeli smo posjetiti monumentalne spomenike podignute vecinom 1982. godine, u povodu 70. rodendana Kim Il Sunga. Slavoluk pobjede, naravno nešto veci od onog u Parizu, 150 metara visok Juche toranj koji simbolizira Juche filozofiju kao osnovu korejskog društva, ogroman, 75.000 metara cetvornih velik Trg Kim Il Sunga, na kojem se odvijaju poznate vojne parade, spomenik partiji u formi poznatog nam srpa, cekica i dodatnog kista te mnogo drugih predimenzioniranih i jezivo praznih spomenika i palaca. Zacudilo nas je što su i naši "vodici" vrlo rado iskoristili jedinstvenu priliku da posjete ove spomenike, jer to nikad dotad nisu mogli uciniti.
Na naš zahtjev omoguceno nam je da posjetimo djecji vrtic. Pripremili smo se za skromnu ustanovu i kupili nekoliko vrecica bombona za djecu. Ispred vrticke zgrade docekala nas je ravnateljica i zaželjela dobrodošlicu u vrtic koji pohada 800 djece. Mališani ovdje borave kontinuirano od ponedjeljka do subote, ne bi li njihovi roditelji mogli nesmetano služiti velikom vodi.
Bomboni su, naravno, bili propala investicija, a šetnjom kroz zgradu na trenutak nam se ucinilo da djeca imaju sve što im je potrebno. To je samo još jedna u seriji lažnih slika koje su nam servirali. Kompletan posjet bio je dobro izrežirana predstava. Po odlasku nastavljeno je s indoktriniranjem djece, ne bi li u buducnosti kvalitetno služila sustavu i predsjedniku koji im je sve omogucio.
Buduci da nigdje u Koreji nismo vidjeli svježe mlijeko, upitali smo ravnateljicu kakva je situacija s mlijekom u vrticu. Odgovor koji smo dobili bio je ocekivan: "Zahvaljujuci predsjedniku Kim Jong Ilu, djeca u vrticu mogu piti mlijeko (u prahu) dva puta dnevno!".
Bez macaka i pasa na ulicama
Macaka i pasa na ulicama Pjongjanga nema. Nismo se usudili razmišljati o tome je li to zbog siromaštva i gladi. Posebno nas je u tom smislu opterecivala cinjenica da je tradicionalni korejski specijalitet psece meso. Naglasivši svojoj pratnji da nismo zainteresirani za taj specijalitet, imali smo priliku posjetiti i nekoliko tradicionalnih korejskih restorana. Kvalitetno pripremljena raznolika hrana, odlicna posluga, izvrsno korejsko pivo, posebno ono tamno, dobar su razlog za svakodnevni obilazak restorana. Cijene su zacudo i više nego prihvatljive. Primjera radi,obilna vecera za nas desetero koštala je 120 eura.
U prilog cinjenici da je Sjeverna Koreja izrazito zatvorena država govori i to da su nam prilikom ulaska u zemlju zaplijenili sve mobitele, uredaje s GPS-om i slicno. Internet ne postoji kao takav, osim neke vrste intraneta, cije stranice kontrolira i stvara vlada. Moguce je ostvariti medunarodne pozive iz hotela, a po onome što smo u zadnji cas doznali i nismo stigli probati, prvi i jedini mobilni operater u Sjevernoj Koreji, Koryolink, nudi i tzv. Visitors Line za potrebe ostvarivanja medunarodnih poziva korištenjem mobilne telefonije. Naravno, uredaj se iznajmljuje od Koryolinka i odobrenje za korištenje paketa usluga ceka se nekoliko dana. Cijene nismo uspjeli doznati.
Ništa nije privatno
Osobni automobili kao privatno vlasništvo ne postoje jer u ovoj zemlji ništa ne može biti privatno. Automobile voze partijski dužnosnici, više rangirani zaposlenici državnih tvrtki Oni "bitni" imaju registarske oznake koje pocinju brojem i na taj ih nacin prometni policajci, uglavnom žene, prepoznaju, zaustavljaju sav ostali promet is alutiraju.
Narod uglavnom pješaci i koristi derutni javni promet. Da su vozaci, medu kojima za razliku od postave prometne policije nema žena, višerangirani clanovi društva, govori i to da na pješackom prijelazu kao pješak - nemate prednost. Pri pokušaju prelaska ulice docekali su nas intenzivnim trubljenjem i upozoravanjem da što prije pobjegnemo s ceste. Ipak, imajuci u vidu da je Pjongjang grad s tri milijuna stanovnika, automobili su prava rijetkost.
Podzemna željeznica prica je za sebe. Kao stranac možete se voziti samo na jednoj relaciji dužine jedne stanice. Nije nimalo ugodno kad svaki Sjevernokorejac koji je u tom trenutku u metrou kontinuirano zuri u vas. No, buduci da smo bili svjesni da se Sjevernokorejci boje svakoga i vjerojatno ne znaju tko smo i što smo, brzo smo prihvatili takvu igru i opustili se tih nekoliko minuta u metrou. Na izlasku iz vlaka docekala nas je službenica metroa koja je provjerila gdje smo se ukrcali i jesmo li prekršili pravilo korištenja metroa za strance.
Metro u Pjongjangu jedan je od najdubljih u svijetu i silazak, odnosno izlazak iz njega sam po sebi je avantura. Stotinjak metara duge pokretne stepenice pod dosta velikim kutom, uz neizbježno zurenje Sjevernokorejaca u nas, prilicno zastrašuju, no na izlasku predstavljaju olakšanje.
Unatoc svemu, a posebno zahvaljujuci pricama onih koji su ranije imali priliku posjetiti ovu zemlju, primijetili smo da ipak postoje pozitivne promjene. Puno ljudi dobrog srca, posebno ženski dio stanovništva, koji nije toliko militaristicki nastrojen, polagano otvaranje u komunikacijskom smislu, sve veci broj vozila, izostanak donedavnog stila oblacenja koji je definirao slojeve ljudi u društvu, itd.
Može li ovakva Sjeverna Koreja dugo opstati bez radikalnih promjena? Dok velikim silama - Americi, Rusiji i Kini - to odgovara, ništa se nece mijenjati. Narod u Koreji u biti nije sretan, ali mnogi zbog izoliranosti nisu toga ni svjesni. I zato promjene vjerojatno nece doci iznutra, a ni one u medunarodnim odnosima ne treba ocekivati. Tako ce Sjeverna Koreja vjerojatno još neko vrijeme biti izolirana zemlja koja živi kult licnosti i nestvarnu demokraciju.