Nalazimo se nešto prijepodne i sjedamo na terasu s možda najljepšim pogledom na stari grad. Ruku na srce, nije usred sezone teško naći dobro mjesto za popiti kavu. Nebo je kristalno čisto, zrak miriši na more i losion za sunčanje, šetnica je prepuna gostiju, a nije loše ni zaposlenicima koji dugim korakom grabe uzimajući narudžbe.
Ako nas čitaju sada misle koliko sam u krivu i znam li ja uopće kako teško oni rade?! Međutim, pored mene sjedi Koki, Siniša Poropat točnije, 36-godišnjak iz Rovinja koji na sve ovo gleda iz jedne druge perspektive. Njemu sve što nas okružuje ima veću težinu, vjerojatno i više cijeni svaki trenutak proveden u našem gradu. Naše druženje odvija se svega nekoliko dana prije njegova odlaska u Obalu bjelokosti.
Kokijeva je priča više-manje počela 2002. godine kada je završio studij na pulskoj Ekonomiji smjera turizam, odslužio vojni rok u ratnoj mornarici u Splitu i nakon toga, kako to život nalaže, tražio posao u struci. "Najviše me smetalo što se većina poslova u Rovinju svodila na sezonu, govori Koki. Onako mlad i pun energije htio je više. More ga je oduvijek privlačilo, uz ronjenje i jedrenje kao hobi, priče jednog kapetana u mirovini i savjet nekolicine prijatelja da se otisne na pučinu - to je i učinio. Putem jedne koparske agencije ukrcao se na mali brod s rutom po Sredozemlju i dobio posao kao prodavač cigareta i alkohola.
Otada do danas štošta se promijenilo. Kako to inače biva i kako jedan potez vuče drugi, Koki kreće na doškolovanje i napreduje do poslova video nadzora na brodu, kontrolira navigacijske kamere i satelitske antene. Ugovor na osam mjeseci rada i tri mjeseca odmora dobar je ugovor. Barem za osobu u ranim dvadesetima.
-Nisu to bile velike plaće, ali jedna pristojna europska, govori i dodaje kako mu zarada nikada nje bila najvažniji razlog moreplovstva. Veća vrijednost od samog novca jest životno iskustvo koje ovakav posao pruža. "U Europi nema zemlje gdje nisam bio, u više navrata posjetio sam i Urugvaj, Paragvaj, sve Karibe, Afriku, Aziju. Lovu trošiš kad stigneš u porat na neki suvenir, ali je ipak prva
stvar nakon pristajanja sjesti u restoran i pojesti nešto.
Uvriježeno mišljenje da se na ovakvim radnim mjestima ljudi ujutro bude ne znajući gdje su pada u vodu. Na brodu se sve radi planski, pri potpisivanju ugovora dobiva se i planirana ruta. Ne treba dugo da pohvatate konce. Život na brodu uči vas strogoj hijerarhiji.
Kapetan je kao gradonačelnik, on je sve, dan i noć. Na cruiserima uglavnom najviše ima Indijaca i Azijata. Najveći broj posade bijelo je osoblje, dakle kuhari, konobari, čistači, slijede artisti i animatori, zatim časnici i tehničko osoblje. Tu su i koncesionari, vlasnici spa salona i raznih trgovinica u kojima turisti mogu olakšati svoje novčanike. Prostor je jako skučen, iz kabine ne možete vidjeti dali je dan ili noć, kiša ili sunce.
Umjetan zrak, umjetno svjetlo i brodska hrana, konzervirana i smrznuta u osam mjeseci tijelo jednostavno izmuči. Radi se svaki dan, vikendima, za Božić ili Novu godinu. S oko 5000 ljudi brod je ploveći grad." priča Koki koji je još 2007. godine bio član posade na Costa Concordiji, tada 4. najvećem brodu na svijetu. (Paola BARIČEVIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU