Htjela bih izreci jedno svoje svjedocenje o stanju u našem zdravstvu. Operirala sam liposom na lijevom ramenu u Institutu za tumore u Zagrebu 11. ožujka i bila oduševljena ponašanjem osoblja, kao i cistocom interijera bolnice.
Posebno me se dojmila brzina i ljubaznost te mladost lijecnika i medicinskih sestara. Cinilo mi se da sam u nekoj europskoj bolnici i da sam posebna. Moram napomenuti da moj zahvat nije bio velik ni težak, ali da su pripreme za njega bile kao za pravu operaciju i da sam na pripreme potrošila cijeli sijecanj.
Iako sam se za operaciju u Opcoj bolnici narucila još u listopadu, kad sam na kraju sijecnja došla psihicki i fizicki spremna za prijem u bolnicu, dežurni mi je lijecnik s vrata rekao da se vratim kuci jer on ima hitnijih zahvata. Nije ni pogledao ostale papire, vec me uputio na Odjel traumatologije gdje je sestra moje ime zapisala u kalendar. Nazvali su me nakon tri tjedna, u 10.30 sati predlažuci mi da dodem u bolnicu do 12 sati istog dana.
Nakon toga nisu više nazvali znajuci da su svi nalazi zastarjeli, ali sam ja nazvala Institut u Zagrebu i bez narucivanja za prvi pregled obavila sve u rekordnom vremenu. Istog dana sam dobila termin, nakon što me primila anesteziologinja koja se cudila ponašanju svojih kolega u Puli. Na operaciji sam bila prva toga jutra, 11. ožujka.
Dakle u Puli zadnja, a u Zagrebu prva. Ne želim imenovati lijecnika ni sestru niti objašnjavati njihovo ponašanje, želim samo napisati da je svaki pacijent osjetljiv kad je on u pitanju i da iako su i lijecnici samo ljudi, njihovo ponašanje može doprinijeti dobrom i lošem imidžu bolnice.
Tada sam shvatila da je Opca bolnica u Puli zasluženo na 13. mjestu na Listi bolnica u RH i nije mi bilo drago jer sam i ja rodena u Puli. (podaci citateljice poznati redakciji)