U petak u pulskom klubu Uljanik nastupit će riječka indie rock supergrupa Jonathan, a kao predgrupa će svirati i pjevati Punčke.
Jonathan postoji od 2011., a godinama su pjevač Zoran Badurina, bubnjar Branko Kovačić, basist Nikica Jurjević te gitaristi Darko Petković i Tomislav Radinović pekli zanat u raznim bendovima. Prvi singl "Maggie" objavili su krajem 2013. i odmah osvojili publiku i kritiku, da bi njihov debi album "Bliss" iz 2014. bio uvršten među najbolje albume ovih prostora. Uz "Maggie", izdvojili su se singlovi "Communicate", i "Pictures". Održali su brojne koncerte, među kojima je bilo gostovanje na rasprodanom koncertu grupe Editors u Zagrebu, a nešto kasnije uslijedila je europska turneja. EP-jem "Getting closer is keeping us apart" nastavili su uspjeh te održali rasprodani koncert u Tvornici kulture u Zagrebu. Singl "Heaven" najavio je dupli konceptualni album "To Love or To Hold", čiji je prvi dio "To Love" objavljen početkom ove godine koji je opet osvojio publiku dok ga je kritika proglasila najizglednijim pretendentom za titulu albuma godine. Drugi dio "To Hold" trebao bi biti objavljen krajem godine. Tijekom ljeta nastupili su kao predgrupa grupi The Killers na Exit Festivalu.
Što donose novi albumi i kako gledaju u budućnost, ususret pulskom koncertu pitali smo Branka Kovačića.
- Više od 60 nastupa u četiri godine je iza vas. Osjećate li se zbog toga iskusnijima ili samo starijima?
- Iskusniji, sigurno... Godine su samo neki broj koje nekome znače nešto. Mi smo mladi u duši, i ne vjerujem da ćemo ikad godine shvaćati kao sav "normalan" svijet.
- Ovo će biti vaš već peti koncert u Puli. Kako se osjećate kada ovdje nastupate, osjećate li se da ste se udomaćili?
- Peti? Pa to je čudo! Pula ima jedno specijalno mjesto u mom srcu, odavno. U Puli se uvijek osjećamo kao kod kuće. Da, moglo bi se reći da smo udomaćeni svakako.
- Ovaj put nastupate kao glavni bend večeri, no daje li vam to veći manevarski prostor ili vas pak potiče da budete odgovorniji?
- Glavni bend! Kako to gordo zvuči, hahaha... Gledaj, nama to stvarno ne radi nikakvu razliku, osim možda dužine nastupa. Mi se za svaki koncert pripremamo kao da nam je zadnji. To znači da se svakom koncertu, i našoj publici, maksimalno posvećujemo, pružamo im ono što zaslužuju, s poštovanjem. E to je, po nama, odgovornost u svojoj srži.
- Ako dobro shvaćam, "To love" i "To hold" dva su povezana konceptualna albuma, od kojih biste ovaj drugi tek trebali objaviti. Zašto ih onda niste objavili zajedno, odjednom?
- Zato jer smo zapravo hiperproduktivni kad su u pitanju ideje oko pjesama. Trebalo nam je puno vremena da proberemo sve ideje koje imamo i da ih počnemo završavati. Da smo čekali da sve sjedne na svoje mjesto, ovaj dupli album bi izašao oko 2020. godine. Ovako je sve puno brže i efikasnije. Jedino na što smo donekle pazili jest kontekst i opći feeling albuma, kao zasebnih uradaka i kao združene cjeline.
- Čini mi se, možda i griješim, kao da u zadnje dvije pjesme na "To love" prelazite u višu brzinu. Je li to najava u kojem će stilu biti "To hold"?
- Ne griješiš, imaš dobar špurijus... Mogu sa sigurnošću reći, da hoće. Pjesme će biti življe, pop-astije i vrlo zarazne. Mislim da će ovo biti jedan baš veliki pomak za nas, u glazbenom i tekstualnom smislu. Jedva čekamo to podijeliti sa svima.
- Iako se album zove "To Love", ne mogu se oteti dojmu da pjesme na njemu prije svega pričaju o nekim osobnim frustracijama i razočarenjima, uz puno cinizma za što je možda najbolji primjer upravo singl "Who lies to whom"?
- Album "To Love" je prije svega priča ispričana iz kuta pripovjedača. Svatko ima svoje demone, a cinizam je baš jedan lijepi obrambeni mehanizam, zar ne? Svi ljudi odreda imaju svoje frustracije, razočarenja i zadovoljštine, mi smo ih samo uobličili na svoj način i učinili ih javnima. Neki kažu da je to dio procesa izlječenja duha i tijela. Kad si priznaš neke stvari i objeručke ih prihvatiš kao dio sebe. Poruka iz naslova glasi - nauči voljeti sebe, pa ćeš imati i ljubav za druge.
- Vezano baš uz taj singl, kada se obraćate toj nekoj osobi koja je upravo napunila 41 godinu i čija je vizija nestala, jeste li zapravo autoironični?
- Ne, samo smo ironični. To preozbiljno shvaćanje samog sebe dovodi do tog nedostatka vizije koji spominješ. Očekivanja, bez nekog temelja, rezultiraju razočarenjem ljudi u život i svega što on sačinjava. Nepoznavanje sebe, nešto jebeno žalosno i nešto s čim se svakodnevno susrećemo.
- Ipak, kada razmišljate o onom što ste napravili, jeste li zadovoljni time i ima li kod vas dovoljno optimizma kada gledate u budućnost benda?
- Zadovoljni smo sa svime što smo dosad napravili. Što donosi budućnost? Puno, puno pjesama, albuma, koncerata, druženja, putovanja... Tako da smo optimistični u svakom pogledu.
- Oni koji vas hvale uspoređuju vas sa svjetskim imenima poput Franza Ferdinanda ili Interpola pa me zanima je li vas to motiviralo da se okrenete širem tržištu, da okušate sreću preko Doverskog kanala ili u nekim drugim krajevima Europe ili svijeta?
- Okrećemo se svukuda, da bi ljudi mislili da sjedimo doma i tapšamo se po ramenima. Ali postoji jako puno faktora koji su otegotni za jedan hrvatski bend koji pjeva na engleskom. Uglavnom, da ne idem u detalje oko toga, mogu samo reći da se na tome radi intenzivno i čim se ukaže iole zrela prilika za tako nešto, mi smo spremni.
- Vole vas kritičari i publika, dosta koncertirate, no možete li od toga živjeti ili imate druge izvore prihoda?
- U Hrvatskoj od glazbe može živjeti samo nekolicina bendova, pri tome ne mislim na CMC bendove i izvođače. Mi nismo jedan od tih bendova koji može živjeti od glazbe, svi imaju poslove, jer papati se mora. Nadamo se da će se to promijeniti, jer bi nam to ostavilo puno više vremena za glazbu. (Mladen RADIĆ)i