Knjiga "Moja Italija" posvecena je svim ženama koje su svojim radom u Italiji kao kucne pomocnice i njegovateljice starih i bolesnih osoba pridonijele boljem životu svojih obitelji. Ovim je podatkom sinoc u pulskoj Gradskoj knjižnici zapocelo predstavljanje naslova "Moja Italija" Katarine Abramovic objavljenog u izdanju rijecke nakladnicke kuce Adamic d.o.o. Uz autoricu, o knjizi su govorile dr. Marija Kopal i Mirela Kalanj, direktorica izdavacke kuce.
Citirajuci Ciceronovu izreku "zadržat cemo svoje dostojanstvo koliko je to moguce uslijed tolike ljudske zloce" Abramovic je s malobrojnim posjetiteljima podijelila iskustva koja su je potaknula na ispisivanje dokumenta života koji je provela radeci u Italiji nakon umirovljenja upravo kao njegovateljica.
Otvorenim priznanjem da je razocarana društvenim, gospodarskim i politickim (ne)prilikama, iskreno je i upecatljivo ispripovijedala svoj trnoviti put koji su joj odredili upravo spomenuti motivi pocetkom 90-ih godina. Tada je, naime, odlucila otici u mirovinu iz rijecke Tvornice papira, gdje je kao inženjer kemije radila u analitickom laboratoriju, a ne bi li osnovala vlastitu tvrtku, što je naposljetku rezultiralo negativnim ishodom.
- Najveci je problem bila nelikvidnost, unutarnji dug i jednostavno je trebalo opstati, prica Abramovic i dodaje da je u to vrijeme bilo sve više poteškoca za "pošten svijet". O poslu u Italiji rekla je da može biti zanimljiv, a da je njoj omogucio upoznati jedan drugaciji nacin života, druženje s kolegicama s kojima je nastojala svoj boravak ondje uciniti što ljepšim i ugodnijim.
- Cinilo mi se da moram napisati knjigu o onome što vidim i osjecam i ostaviti iza sebe trajan zapis za neka druga vremena i za one koje ce krenuti slicnim putem, istaknula je ona. Knjigu je, saznajemo, pažljivo ispisivala 12 godina kroz bilješke, da bi zatim zgotovljena cekala tri godine na objavu.
Ovom je prilikom Abramovic upozorila i na statisticke podatke koji se odnose na rad njegovateljica nesamostalnih osoba u Italiji, a koje je istrgnula iz stranica talijanskog tiska i time naglasila važnost tog suvremenog sociološkog fenomena. Osvrnula se i na neprimjeren senzacionalizam kojim se nerijetko obraduju takve teme u hrvatskim medijima, a u tom je kontekstu naglasila da je žalosno da više "nema etike".
- Jednostavno smo jadni, situacija je takva, tako se u medijima piše i tako se radi, kako gazda kaže, a tako necemo moci naprijed, rekla je i naglasila da svatko od nas ovisi o kvalitetnim i provjerenim informacijama jer jedino na taj nacin možemo detektirati problem i pokušati ga riješiti.
- S obzirom na to da nismo u stanju prepoznati svoje probleme, javlja se strah, trezveno porucuje Abramovic i zakljucuje da je pisanjem "Moje Italije" osjetila da je ispunila svoju obavezu.
Za izdanje knjige, cije su objavljivanje podržale Primorsko-goranska i Istarska županija te Grad Rijeka, autorica je zahvalila Gildi Ružic, Veroniki Grbac i Mireli Kalanj. Svoje je rijeci podrške i zahvale izrazila i dr. Marija Kopal, a procitala je i pisma koja su autorici uputile Mirjana Krizmanic i Vedrana Rudan.