- Ako oko nas rastu jestive samonikle trajnice, zašto svake godine iznova okopavati, gnojiti i zalijevati zemlju za jednogodišnje biljke kao što je zelena salata? U 19. stoljeću su mnoge biljke koje su se cijenile kao povrće i uzgajale u vrtovima nestale iz upotrebe samo zato što je apsurdno jeftina nafta omogućila masovnu monokulturnu proizvodnju, kaže Gordana Dragičević, fizičarka iz Zagreba, koja druge uči kako se prehraniti biljem koje raste samoniklo u prirodi i većini predstavlja korov.
Uz ekološki aktivizam i permakulturu, počela je otkrivati hranu u šumi prije sedam godina, a danas gotovo da nema jestivog divljeg zelenila u ovom dijelu svijeta koje ne bi znala prepoznati. Tijekom dvanaest mjeseci pojede barem 50 kilograma samoniklog bilja.
Grbicu, medvjeđi luk, cvjetove tratinčice i druge ukusne trave stavlja u sendviče, mladu medvjeđu šapu, koju drugi iskorjenjuju, kuha kao ukusno varivo, radi juhe od koprive, poha šumske cvjetove i može pronaći desetak šumskih zamjena za špinat, a o plodovima u šumi i ljekovitom bilju za čajeve da i ne govorimo.
- Ne hranim se isključivo samoniklim biljkama, ali svaki dan pojedem nešto što je divlje naraslo. Za čajeve, bobice i orašaste plodove svi znaju, ali osobno su mi najzanimljivije zeljaste biljke. Puno su raznovrsnije i zanimljivijeg okusa od uzgojenih "salata", špinata, kupusa i sličnog te jestivog cvijeća. Ljudi jako pozitivno reagiraju kad im ponudite salatu s cvijećem. Cvijet i nezrelo sjeme komorača imaju okus skoro identičan bronhi bombonima, veli Gordana.
Intenzivan okus samoniklog bilja daleko nadmašuje onaj uzgojenih salata. Sjeme grbice, livadske jednogodišnje biljke, slično je papru, ali daleko ukusnije, tratinčica ima okus koji se ničim ne da opisati, dok kod mnogih dominira, kao kod divlje rukole ili mišjakinje, malo bogatstvo eteričnih ulja, a cvijet djeteline ili bagrema neodoljiv je poput slatkiša.
No, za bilje koje raste u prirodi moramo biti potpuno sigurni da nam neće naškoditi, naglašava Gordana, jer, primjerice, otrovni mrazovac sliči ukusnom medvjeđem luku, a kokut, koji nikako ne smijemo jesti, divljoj mrkvi. Tisa ima ukusne crvene ovoje oko sjemenki, ali joj je sve drugo otrovno, a bljušt (hmelj), koji rado beremo kad i šparoge, ima otrovne crvene plodove. (piše i snimila Marina DAMJAN)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU