Kompozitor, pedagog, organizator i aktualni dekan Muzičke akademije u Puli Bashkim Shehu (Peć, 1952) početkom travnja je na Danima Muzičke akademije u Puli obilježio 45. obljetnicu svog rada, da bi prije dva tjedna kao skladatelj doživio veliku međunarodnu potvrdu.
Njegovo djelo "Allegro Barbaro", koncert za klavir, harmoniku i orkestar, izvedeno je na velikom koncertu u slavnoj dvorani Smetana u Pragu.
Koncertom je dirigirao renomirani turski dirigent Ender Sakpinar, a uz Simfonijski orkestar Karlovy Vary, Shehuovu su kompoziciju izveli pulski profesor i harmonikaš Franko Božac i njegova supruga pijanistica Charlene Farrugia, jedna od najistaknutijih malteških glazbenica. O kakvom je priznanju riječ, govori i to da je Shehuova skladba te praške večeri prethodila izvedbi 5. klavirskog koncerta Beethovena i Dvorakovog djela "Iz novog svijeta". Dovoljan povod za razgovor.
- Može li glazbeno neobrazovana osoba, bez ikakvog znanja o klasičnoj glazbi, uživati, pa i razumjeti djela ozbiljne glazbe?
- To ovisi o civilizacijskom okruženju u kojem čovjek odrasta. Jedan Finac ili Šveđanin već se u osnovnoškolskom programu prilično educira za klasičnu glazbu. A kod nas?
- Treći program Hrvatskog radija...
- …i bog Tone. To dobro radi i Slovenija, gdje postoji puno namjenskih emisija za djecu i odrasle. Čak su sad preuzeli program jednog skladatelja kojim se popularne rock hitove u igri modificira u motive koje zvuče, primjerice, barokno.
- Ali u djelu velikih majstora može uživati i potpuno neuko, laičko uho.
- Naravno, to je tada emotivno primanje, ali ne može uživati u nekoj složenijoj strukturi. Nema informacija.
- Koliko je vaša obitelj utjecala na vaš skladateljski i pedagoški poziv? Tko je bio muzikalniji, otac ili majka?
- Otac je svirao dva instrumenta, turski žičani instrument džumbuš i tarabuku, a mama je bila dobra pjevačica. Ja sam počeo s pet godina svirati, pjevati i plesati. Postojao je u Peći jedan sjajan revijski orkestar koji je vodio jedan Čeh. S pet sam godina, sjećam se, pjevao sam pjesmu "Juri zeka izdaleka, obliva ga znoj". Peć je bila umjetnička jezgra; stasali su tu mnogi umjetnici, slikari, glazbenici poput braće Musa.
- Muzikologinja dr. sc. Zdenka Weber je istaknula da su u vašem skladanju od 70-ih do danas konstantni živi pulsirajući ritam složenih struktura i lijepe melodije. Koliko je taj ritam posljedica utjecaja kosovske tradicijske glazbe i podneblja u kojem ste stasali?
- Albanska glazba je jako heterogena glazba. Pentatonike, primjerice, ima na jugu Albanije, a na sjeveru nema. Albanska, rumunjska, bugarska, makedonska, i možda dio turske glazbe imaju jednu zajedničku atmosferu. I drugo, važna je tematska mikrostruktura koja čini osnovno jezgro za tematski sadržaj. S jedne strane, u albanskoj glazbi u malom motivu može se jako puno reći, a s druge, od tog se malog motiva može napraviti jedna velika cjelovita tema.
- Na tim prostorima više je mola nego dura?
- To je točno, ovisno o regiji.
- Kod kojih ste se profesora školovali?
- Imao sam sreću da sam Muzičku akademiju završio u Sarajevu u klasi sjajnog profesora Miroslava Špilera, koji me je jako puno naučio. Tjedno smo radili četiri sata kompoziciju i četiri sata orkestraciju. Zatim sam u Parizu specijalizirao kompoziciju i orkestraciju kod profesora Tonyja Aubina, jednog od reformatora suvremene glazbe i velikog pedagoga.
- Što vam je bilo draže ili što vam je predstavljalo veći profesionalni izazov - kreirati djela s područja orkestralne, koncertne, komorne, vokalno-instrumentalne glazbe ili filmsku glazbu, glazbu kazališnu predstavu?
- Iskusio sam se u velikom broju žanrova, a i sad radim jedan balet (moj peti balet) "Pazinska jama", jednu operu, i jednu simfonijsko-plesnu kompoziciju "Orijentalni šakal". No, najviše volim primijenjenu umjetnost.
- Kako ste se nedavno osjećali u Pragu gdje je izvedena vaša skladba "Allegro Barbaro"?
- Još vraćam film u glavi da bih sve objektivno procijenio. Publika je jako dobro reagirala. Pazite, skladba je izvedena u programu prije 5. Beethovenovog klavirskog koncerta, a zatim Dvorakova simfonija "Iz novog svijeta". Nisam mogao vjerovati da je taj turski dirigent, rasprodan u cijelom svijetu, šef istambulske filharmonije, s tako malo proba, s tek tri probe, savršeno "izvukao" gudače. Osim dirigentu Sakpinaru, zahvaljujem se i slavnom menadžeru gospodinu Kwonu, orkestru "Karlovy Vary", a posebno našim docentima s Muzičke akademije u Puli Franku Bošcu i njegovoj supruzi Charlene Farrugia. Inače, to moje napeto djelo "Allegro Barbaro", sastavljeno od brojnih fragmenata, izvedeno je i u Moskvi, Kalinjingradu, u pet država SAD-a, u Kini, u velikim dvoranama s devet tisuća mjesta.
- Kako danas gledate na razdoblje kad su vas nazivali "menadžerskim carem pulske Arene"? Donijeli ste u Pulu Pavarottija, Carrerasa, dirigenta Zubina Mehtu, Alanis Morissette, Jamiroquai, Andreu Bocellija, Norah Jones, Zucchera, Stinga, Eltona Johna.
- I Carski ruski balet i Ukrajinsku filharmoniju… Možda sam subjektivan, ali mi se čini da se u toj ponudi nakon mog odlaska 2009. godine i nije puno toga dogodilo u Puli. Podsjetio bih na jedan detalj, od 2004. do 2007. godine se u tickeru na CNN-u kontinuirano vrtjela vijest o "prvom svjetskom ljetnom festivalu", Histria festivalu. Puli sam dao svog sebe, ne žalim jer me to ispunilo i zbog toga sam sretan, i ja i moja obitelj.
- Koji će biti idući studij Muzičke akademije u Puli, nakon odsjeka harmonike, solo pjevanja, glazbene pedagogije i klavira? Svojedobno ste govorili o potrebi studija kompozicije, jer da najmlađi istarski kompozitor ima više od 60 godina?
- Mi ćemo uskoro najvjerojatnije birati novog dekana, ako uspijemo.
- Ustupili biste tu funkciju nekom drugom?
- Da, moram početi razmišljati više o sebi. Imam još jako puno nedovršenog posla, a i dalje ću moći raditi jer imam trajno zvanje redovitog profesora. Treba se malo odmoriti, a ima još kolega koji bi to mogli raditi. Nas pulsko sveučilište u potpunosti podržava, i ponovno izabrani rektor i njegovi suradnici. Mora se borbeno raditi na komunikaciji s resornim ministarstvom. Mislim da ćemo otvoriti studij kompozicije, kao i studij glazbene terapije s glazbenom kulturom, što je iznimno važno.
- Ne mirujete. Koji vam je idući projekt?
- Pokrenut ćemo uskoro izvanredan svjetski projekt međunarodnog glazbenog kampusa u Pazinu. Bit će raritetan u svjetskim okvirima. Tijekom 365 dana u godini, elitni profesori iz cijele Europe održavat će masterklase iz svih instrumenata, (od picolo flaute do timpana), kao i za sve ansamble, komorne, orkestralne, zborske. Djelovat će tijekom cijele godine, sve do svibnja, a u lipnju će se natjecati najbolji, da bi onda pobjednici nastupali tijekom ljeta od Trsta do Albanije, a tijekom zime po cijeloj Europi. Sporazum su dosad potpisale 32 europske akademije. Kampus bi trebao startati u akademskoj godini 2018/2019., dakle za godinu i pol dana.
- Smetaju li vas stereotipi o Albancima, po kojima su Albanci ili zlatari ili slastičari, a ako nisu to, onda su dileri?
- Danas imate 20-ak Albanaca koji su elitni glazbenici u svijetu, koji vedre i oblače, u pjevanju, sviranju, dirigiranju. Prema Albancima je uvijek bilo neke zadrške, ne samo krivnjom drugih, već i našom krivnjom, krivnjom samih Albanaca. Mi sami sebe nikad nismo znali promovirati tamo gdje je pozitivna energija, nego uvijek na ho-ruk. Ista je stvar i s drugim manjim nacionalnim manjina. Ne zove se manjina džabe manjina. Nikad se na albanskoj strani nije valoriziralo što treba promovirati, a treba valorizirati ono što u životu odražava albanski intelekt, ne samo džep.
- Na filmskom festivalu u Puli ste 1982. godine dobili Zlatnu Arenu za glazbu za kosovski film "Zec s pet nogu" redatelja Ismaila Ymeria. Mi smo tada kao klinci generacijski zapamtili i začudan originalni naziv filma ("Lepuri me pese kembe"). Kakvo vam je to bilo iskustvo?
- To je bio dječji ratni film, s dobrim, melankoličnim sadržajem. Imao je samo jednu poruku: da rat ne može pokvariti prijateljstvo. Za prijateljstvo te djevojčice i dječaka, iako sa suprotnih strana, žrtvovali su se njihovi roditelji. Jako dobar tematski film. Nisam se namučio u kreiranju glazbe, jer sam tad možda bio u naponu stvaralačke snage. Ispalo je dobro. A kad govorimo o primijenjenoj umjetnosti, sudjelovao sam 1986. i u jednom velikom projektu, kazališnoj predstavi "Derviš i smrt", koja je pokupila brojne nagrade. Sjećam se i kad se slavna glumica Radmila Andrić vratila u Jugoslavensko dramsko pozorište, pa smo radili velik projekt Danila Kiša "Noć i magla", a s Kišom sam se kao klinac družio u Parizu i bilo mi je jako drago što sam u tome sudjelovao. Radmila je obožavala Mahlera, pa sam i na tom tragu dobio sugestiju da mi glazba bude u mahlerovskom štihu. To mi je bio najteži projekt u životu, ali je ispalo dobro. Tada sam dobio čak i autorski honorar od šest tisuća maraka. Prva kategorija honorara tada je inače iznosila tri tisuće maraka, a meni su, eto, dali dvostruki iznos. Ovdje u Istri nisam imao puno ponuda, ali sam radio s Robertom Raponjom veliki scensko-glazbeni spektakl vezan uz istarsku povijest, "Regnum novum", sa 60 minuta glazbe. (Zoran ANGELESKI)