Nedavno se u novinama mogao procitati zanimljiv clanak koji kaže da bi svaka osoba, kad bi odmah sada prestala kupovati odjecu, imala dovoljno pokrivala za tijelo za sljedecih trideset godina! Taj me je podatak toliko iznenadio i nagnao da i sama zavirim u skrivene kutove ormara i zaboravljene kutije te dodem do logicnog zakljucka - uvijek se cuva odjeca koja vam je najmanje potrebna.
No, šalu na stranu. Sigurno je da svi mi imamo više komada odjece koju smo prerasli ili one za specijalnu priliku, koja u pravilu nikada ne dode. S druge strane uvijek ponešto nedostaje. Ta necu valjda i ovu zimu provesti u lanjskom kaputu ili dragoj, a isluženoj polo majici koju sam, eto, prošlog tjedna obukla cak dva puta. Što je to magicno u komadu nove odjece i zbog cega nas ta krpica, i pod uvjetom da je nabavimo, može uciniti manje ili više (ne)sretnom osobom?
Po rijecima zagrebacke modne dizajnerice Iris Mavric, na modu se ne bi trebalo tako strogo gledati. Naime, biti lijepo obucen nije imperativ dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeca.
- U starom su Egiptu faraoni i njihove žene, pa ako hocete i svi ostali "dvorski ljudi", jako pazili na odjecu i obucu, a neki od najljepših komada nakita, sandala i haljina i danas se mogu razgledati u kairskom Nacionalnom muzeju. Uopce, kroz citavu povijest ljudskog roda moda je bila sastavni dio života, ali i najvjerniji pokazatelj ondašnjih prilika i dostignuca odredenog vremena. Kao i ljudi, moda se kroz vrijeme mijenjala, pa odredena stoljeca možete prepoznati i po razlicitim odjevnim stilovima, kaže Mavric, braneci tezu po kojoj danas nije ništa drugacije nego "lani". Smatra da je uvijek bilo pojedinaca koji su si mogli priuštiti i nabaviti najkvalitetniji odjevni predmet nauštrb vojske ljudi koja to nije mogla. Medutim, u tom kontekstu uvukla se i jedna novija kovanica - konzumerizam.
- Ljudi su, naime, svakodnevno preplavljeni razlicitim vrstama reklama i poruka koje ih uvjeravaju da bez odredenog proizvoda nece "preživjeti dan" i biti jednako uspješni kao njihovi susjedi. Dakako, to je sasvim krivi stav jer biti modno osviješten znaci izabrati i pronaci svoj prepoznatljiv stil, kaže Iris Mavric, dok je konzumerizam, po njenom sudu, zabava tek dokonih osoba.
Po mišljenju psihologinje Marise Godena, najugroženija skupina glede modnih trendova i sve prisutnijeg konzumerizma su mladi ljudi. Vec u osnovnoj školi lako se može uociti razlika medu djecom, nekima roditelji mogu osigurati garderobu poznatih dizajnera, a ima naravno i onih koji si to ne mogu priuštiti. Razlike medu djecom posebice su naglašene u višim razredima kada se uz pojam "imati-nemati" pocinju miješati i pokušaji, najcešce neuspješni, izgradnje vlastitog stila.
- U škole nam sve više dolaze mlade djevojke koje se trude izgledati kao Paris Hilton ili neka druga, trenutno za njih, trendi djevojka. Bojenje pramenova više nije povlastica cetrnaestogodišnjakinja jer sve cešce s razlicitim nijansama boje kose u školu dolaze i djecaci. Make up je sve izraženiji, a goli trbusi gotovo pravilo, a ne iznimka. Medutim, valja imati na umu da škole nisu modne piste, vec mjesta na kojima se uci pa shodno toj cinjenici škole i ostale obrazovne ustanove zahtijevaju ne samo odredena pravila ponašanja, vec i sveopceg prihvacenog izgleda, veli psihologinja Godena. Po njenom mišljenju pokušaj splitskih osnovaca i njihovih nastavnika da vrate školske kute u okrilje osnovnih škola treba pozdraviti.
- Sigurno je da to više ne mogu biti nekadašnje tamnoplave kute, ali nekakav oblik uniforme, koji ce možda i sama djeca osmisliti, smatram pozitivnim. Osim što bi uniforma jasno pokazala kojoj školi djeca pripadaju, sigurno bi pojacala i njihovoj osjecaj pripadnosti odredenoj skupini, ali i istaknula važnost škole i ucenja. Razmišljati o nekoj klasicnoj uniformiranosti djece po sistemu "svi kao Kinezi" ne dolazi u obzir, ali možda uz malo dobre volje djece, i naglašavam, njihovih roditelja, uniforme kao zaštitni znak škole svakako mi se cine dobrodošlima. Jasno je i da bi se s prepoznatljivom uniformom smanjile i sve prisutnije i sve vece socijalne razlike medu djecom.
Djeca su naša slika i preslika. Ono što su dobila, usvojila i naucila kod kuce nerijetko prenose u školu, na društvo i prijatelje. Obrasci ponašanja, bilo pozitivni ili negativni, ponavljaju se. Primjer iz jedne zagrebacke srednje škole posramio je profesoricu, a kod osobe koja mi je to prepricala izazvalo gnjev. Naime, jedna je srednjoškolka bez imalo stida upitala profesoricu zar ce i ove godine nositi prošlogodišnji model cizama po cijeni od 99 kuna!!! To što je doticna gospodicna imala kod iste profesorice jedinicu iz biologije, bio je samo razlog više da joj jasno i bez uvijanja poruci gdje je njeno, a gdje profesoricino mjesto.
- Nažalost, kod takvih se stvari i situacija malo što može uciniti. Problem nije u odjeci i modi, kao što rješenje nije u uniformi ili školskoj kuti. Vremena su se promijenila, a s njim izgubile i neke moralne vrijednosti i kriteriji, smatra Godena, navodeci da je danas sadržaj, poput znanja, manje bitan, dok je forma, koja ukljucuje izgled, odjecu ili "težu" imovinsku karticu, nešto što se podrazumijeva kao "moram imati", veli Godena. Ipak, psihologinja optimisticki prognozira da ce doci vrijeme pravih i pozitivnih vrijednosti u kojemu ce se uložen trud, znanje i sposobnosti nagradivati. U takvom vremenu, kada stvari budu postavljene na svoje mjesto, situacija u kojoj ucenica ocjenjuje vanjski izgled profesorice bit ce nemoguca i sasvim neprihvatljiva.
Nama, obicnim laicima ostaje za vjerovati da vrijeme znanja i pameti tek dolazi. U protivnom, moglo bi nam se dogoditi da poput tisucu ispitanih Amerikanki, na internetsko pitanje kozmetickog giganta Unilevera, kažemo da je bolje izgubiti dobru vezu nego kompletnu garderobu, odnosno ustvrditi da odjeca i na duži rok bolje kotira od veze. Jer, ustvrdile su da je najduži odnos s muškarcem kod ispitanih žena trajao jedanaest godina, a s odjecom - cak godinu dana duže!