Druga večer Međunarodnog programa 61. Pulskog filmskog festivala izbjegla je kišu, ali je trebalo na Kaštelu imati debelu vestu za one koji su odlučili odgledati oba filma do kraja. Eto, poklopilo se da je drugi film večeri, mađarski "Slobodan pad" Gyoergyja Palfija, baš na dan prikazivanja u Puli dobio nagradu na danu završetka festivala u Karlovym Varyma (kao i uostalom naš Poljakov eksperimentalni uradak "Autofokus", ali ga ne vidjeh u programu ove godine u Puli??). Dakle, bio je mali izazov suočiti se bar na tren s pitanjem po kojemu je kriteriju i ukusu ovogodišnji tročlani Umjetnički savjet birao ovaj program, a premalo smo toga vidjeli u dva dana da bi mogli zaključiti nešto konkretnije. Uostalom, ako ćemo odgonetavati da smo do sada vidjeli irski, slovačko-češki, talijanski, mađarski i slovenski film onda je ovo pregled onoga što u svojim nacionalnim dvorištima snima zajednička nam EU, ali tu je i jedan američki uljez (o njemu sutra) pa treba biti oprezan.
Posveta nedužnim žrtvama mafije
Može li se govoriti za talijanski film da je u svojevrsnoj krizi, baš kao što to znamo svako toliko reći i za hrvatski, a ako ćemo suditi po onome što zadnjih godina gledamo na Kaštelu naši susjedi su daleko od onih slavnih fellinijevskih dana, ali je očito duh velikog autora neizostavan u svakom novom pokušaju da ga se bar citira u njegovoj neponovljivoj "amarkordštini". To je učinio i Pierfrancesco Diliberto-PIF u svojoj posveti nedužnim žrtvama mafije koja je osamdesetih ubijala i čistila sve oko sebe u Palermu, na Siciliji. Dovoljno se samo prisjetiti nakon koliko godina je uhićen onaj koji je stajao iz svega, šef mafije don Toto Riina, da su uloge vodećih političara pale u zaborav i sumnjive veze s mafijom Craxija, Andreottija, pa i samog Perttinija, a da ovim filmom "Mafija ubija samo ljeti" režiser i glavni glumac PIF (umjetničko ime) spomenik podiže onima koji su unaprijed znali da će stradati ali nisu sjedili prekriženih ruku.
Zaljubljeni klinci i političke konotacije
Tu se između ostalog misli na suca Falconea, Borselina i još pet policajaca, generala De Chiesu, zastupnika Limu, inspektora Chiannija i niz nedužnih o kojima na jedan komičan, ali upozoravajući i oprezan način progovara film s podosta dokumentarnog materijala koji cijelom podvigu daje ne samo uvjerljivost, već i autentičnost pred spomenicima i pločama koje danas svjedoče o tom zvjerstvu i otporu mafiji. Da nema onog specifičnog talijanskog sarkazma i humora na svoj račun, film slijedi španjolsku Almodovarovu i Luninu poetiku koja se pokazala izvrsnim spojem da sve kažemo na onom mjestu gdje je još uvijek opasno preglasno govoriti. Od spermića iz kojega će nastati mali Artur (PIF), preko radoznalog učenika zaljubljenog u Floru (Cristiana Capotondi), novinarstvo i Andreottija, do novinara i patre familijasa koji svog potomka (spermić oplođen u Flori) podučava pred znakovima vremena kako preživjeti s onim što manje znaš dulje ćeš trajati, ili da parafraziram ono u strahu (mafije) su velike oči, predstavljena je mala povijest Palerma.
Ležerno, poučno, dostojno poruke i namjere, svjestan da sve prolazi ali da mafija i dalje ostaje, Palermo naših dana i njihovih sjećanja… sve je to Diliberto u svojoj naraciji, reminiscenciji i režiji spojio u zabavan film kojemu nedostaje samo ona Morriconeova ili Rotina glazba pa da bude još jedan vječna talijanska priča. Na momente jako podsjeća na Papićevu "Priču iz Hrvatske", pogotovo u odnosu zaljubljenih klinaca i političkih konotacija koje su im na putu. (M. ĆURIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU