Da Englezi to rade nekako drugačije, ne kažem najbolje, ali s mjerom i stilom koje je istovremeno kulturno i odmaknuto, uljudno i izazovno, svježe i provjereno, klasično i frikovski, bilo je vidljivo i na ovogodišnjem, jedanaestom Frieze Art Fairu koji je održan od 17. do 20. listopada. Nije to samo stoga što su dva velika bijela (cirkuska) šatora postavljena u londonskom Regent parku (jedan za suvremenu umjetnost i nove produkcije, a drugi, Frieze Masters, za umjetnost do kraja 20. stoljeća, što se kreće u rasponu od neolitskih figura, Navajo tepiha pa do nezaobilaznih Picassa, Miroa itd., i za ovu godinu neobično puno mobila A. Caldera), nego i zbog mnoštva popratnih programa i aktualnih događanja koji ovaj umjetnički sajam čine posebnim i zasebnim.
Frieze je godinama jedan od glavnih glasnogovornika u svijetu umjetnosti o tome koje jesu i koje će biti tendencije, koncepcije, strategije, platforme umjetničkih i kustoskih praksi, koja i kakva je uloga umjetnosti u društvu i na koji način je poticati. Nadalje, kako dati priliku mladim umjetnicima, a pritom ne omalovažavati stare (i obrnuto), kako otvoriti prostore multimedijalnost i multikulturalnosti, i dakako - zato se i zove sajam - kako okupiti svjetske galeriste, kolekcionare, art-dilere na jednom mjestu da bi se od umjetnosti, svejedno stare ili nove, živjelo i zaradilo.
Dakle, Frieze kao svijetli primjer svega onoga što je kod nas predmet kontinuirano dugosilaznog uzdaha: nedostatka umjetničkog tržišta. (Napisala i snimila Jerica Ziherl)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU