"Volim ja Hrvatsku, ali imam jedan tako gorki, na žalost i tako utemeljeni osjećaj da ona ne voli mene. Bila sam joj sasvim odana. Diplomirala sam na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, aktivni sam sudionik umjetničke scene, no ništa. Hrvatska i Rijeka nisu iskazali ma kakvu potrebu za mojim znanjem, za mojom energijom, za mojom željom da participiram u razvoju svog grada i svoje države. Pa sam otišla u Irsku. Gore vam je, kad su u pitanju ljudi mojih godina, ionako pola Hrvatske.
Zapravo, činilo mi se kad sam se na kratko vratila u Rijeku kako u mojem gradu nema baš nikog mojih godina, kako su svi u Dublinu. Ali, nije ni u Irskoj neka sreća, oni nas trebaju uglavnom kao konobare. I onda mi se dogodio nevjerojatni preokret - nije me htjela niti trebala moja Rijeka, ma koliko je u to vrijeme postajala europskom prijestolnicom kulture, ali sam zato - Labinu bila potrebna. Na moju molbu poslanu na natječaj u kojem Labin Art Express traži osobu koja će biti voditeljicom ureda za implementaciju EU projekata - dobila sam pozitivan odgovor. Odgovarali su im moja formalna stručna sprema, dosadašnja umjetnička postignuća i životni stav. Oni su sve to jako cijenili i - dali mi posao. Zadovoljna sam, jako, jer došla sam u nevjerojatno kreativnu sredinu, sredinu koju karakteriziraju iznimne, poticajne ideje u čijim je osnovama ono što me najviše zanima i ispunjava - potpuna sloboda umjetnosti."
Na ulazu u Lamparnu
Ostali smo nemalo zatečeni nakon što nas je na ulazu u Lamparnu - danas već mitski prostor koji je zahvaljujući inicijativi Deana Zahtile i Krešimira Farkaša te još nekolicine zanesenjaka već dulje od četvrt stoljeća jedna od najzanimljivijih umjetničkih posveta industrijskom dobu 20. stoljeća - dočekala, s po Rijeku deprimirajućim iskustvom, Dorotea Smrkinić, slikarica s diplomom riječke Akademije primijenjenih umjetnosti.
- Rekao je Dean da vas provedem prostorima u kojima je organiziran postav našeg Biennala industrijskog dizajna, otvoren početkom ožujka. Iako je uobičajeno da takva događanja traju oko mjesec dana, zahvaljujući golemom zanimanju javnosti i rijeci posjetitelja koja nam neprestano dolazi, naš smo Biennale produžili sve do rujna. Da, moram priznati da me zna itekako iznenaditi zanimanje za ovo što radimo jer iskustva su mi po pitanju tretmana umjetnosti u Hrvatskoj sasvim drukčija, govori nam Dorotea dok ulazimo u prostor u kojem su izloženi radovi serijala "Diffesa della Natura" Josepha Beyusa, jednog od najznačajnijih njemačkih, ali i globalno utjecajnih, umjetnika prošlog stoljeća.
Nakon obilaska Biennala, i potpuno jasne spoznaje razloga zbog kojih je s planiranih mjesec dana produžen na pola godine, penjemo se unikatnim prostorom do predsjednika Labin Art Expressa Deana Zahtile. A i on je već polako živuća legenda hrvatske umjetničke scene. I bez imao krzmanja osoba koju se na našim prostorima može smatrati pravim guruom borbe za slobodu umjetnika i neobičnih prostora na kojima će moći slobodno izlagati. No, ma koliko bili fascinirani njegovim dosadašnjim radom, pa i uspjehom da Doroteu Smrkinić iz Irske vrati u okrilje hrvatske umjetničke scene, najviše nas je ovog puta labinskoj art priči privukao fantastični projekt stvaranja - podzemnog grada.
Strogi nadzor
- Gledajte, ne radi se u ovoj našoj ideji o stvaranju podzemnog grada o nekakvoj posveti rudarstvu, o impotentnom muzeju ispod zemlje, nekog "reda radi" postava kraj kojeg će posjetitelji proći bez da im zatrepti ma koji osjet, već o pravom futurističkom naselju ispod zemlje. Danas se naš projekt može razvijati na 60-ak tisuća četvornih metara, dok je čitav prostor nekadašnjeg rudničkog kompleksa deset puta veći. Namjera nam je, dakle, pod našim strogim nadzorom kad su dizajn, arhitektura pa i namjena objekata u tom gradu u pitanju, pod zemljom stvoriti prvi aktivni, samoodrživi grad na svijetu, zaneseno, gestikulirajući i često ustajući sa stolice za vrijeme razgovora, objašnjava nam Zahtila.
A politika? Svojedobno je Zahtila uspio, zahvaljujući tadašnjoj ministrici kulture Vesni Girardi Jurkić, dio prostora nekadašnjeg ugljenokopa iz državnog prebaciti u vlasništvo lokalne zajednice. Danas ima podršku, kad je organizacija Biennala u pitanju, Grada Labina, ali...
- U ovom je trenutku presudno našu udrugu pretvoriti u javnu ustanovu. Modalitet koji predlažemo je da po trećinu, osim nas, imaju Grad Labin i Općina Raša jer bismo na taj način postali subjekt koji može aktivno, pravno legalno participirati u privlačenju sredstava koja bi se uložila u stvaranje infrastrukturnih pretpostavki za izgradnju podzemnog grada. Ovako, mi se smijemo na taj način postaviti kad su u pitanju umjetnički programi, ne i investicije u prostor, pojašnjava nam Zahtila.
A da priča ne bi bila baš idilom, kriva je - sporost "politike". Nikako da se jasno, institucionalno, odlukom gradskih i općinskih struktura omoguće uvjeti za osnivanje javne ustanove.
Previše emocija
- Nama dozvola za rad i nadzor ovih prostora ističe 2021. Znajući kako funkcioniraju mehanizmi političkih sustava, bojim se da ju, ako ne uspostavimo sustav javne ustanove do lokalnih izbora koji se imaju organizirati iduće godine, nikad nećemo dobiti. Da će sve doći pod strašan znak kušnje. No, da ne bi bilo zabune - dovede li nas se u takvu situaciju doslovno ćemo svojim tijelima i, da me se ne doživi pretjerano patetičnim - svojim životima braniti prostor Lamparne. Previše smo u njega uložili, previše emocija i svojih strasti, ideja i projekta koji su prepoznati na svim stranama svijeta da bismo se samo tako povukli. O ne, nikada, ratoboran je Zahtila.
Iako to decidirano ne ističu, postoji bojazan da ih se zapravo birokratskim putem izmakne iz ingerencije nad korištenjem prostora, te da se sve zajedno, upravo na valu ideje Zahtiline ekipe unosno utrži nekoj stranoj kompaniji.
- Rekao sam - nadam se da će pobijediti razum, da će se valorizirati sve što smo u ovih 25 godina uložili u prostore nekadašnjeg rudnika, ali nikad se ne zna što nekom može pasti na pamet. Znate, nisu svi baš tako skeptični prema našim idejama, neke one impresioniraju i oduševljavaju. Primjerice, određene austrijske investicijske krugove. Dobili smo vrlo nedvosmislenu ponudu moćne austrijske tvrtke Casino koja je spremna investirati u cjelokupni sadržaj uz uvjet da im dozvolimo da u našem futurističkom gradu otvore - prvi podzemni kasino na svijetu. Nemamo baš ništa protiv jer mi ne želimo stvarati neki sterilni prostor, već pravi samoodrživi grad u kojem će se organizirati koncerti i izložbe, ali i poslovati restorani pa i hotel, sustav ulica koji će voditi do podzemlja Rapca, Plomina, Labina i Raše, a oko njih će nastajati sadržaji kao i u nadzemnim gradovima.
Dakako, sa značajnim naglaskom na futuristička tehnološka rješenja pa i na jednu takvu arhitekturu. Ma želimo naprosto da se oko koncepta podzemnog grada okupe iskreni, kreativni, zaneseni ljudi, stručnjaci tehničkih znanosti, umjetnici, svi oni koje definira potpuno kreativno, slobodno promišljanje ma kojih elemenata grada u kojem bismo željeli živjeti, naglašava Zahtila.
Šestero stalno zaposlenih
Spuštamo se Lamparnom. Imponira skladom u kojem se pomiruju dizajnerski relikti pedesetih godina i vizualne te glazbene podloge koje ističu pomalo futurističku bit labinske rudarske prošlosti. Zahtila upoznaje nas s još nekim od članova stalnog postava LAE-a.
- Ima nas šestero stalno zaposlenih. Svi dobivaju uredno svoje plaće, koje nisu velike, ali bez obzira na to svakog od nas karakterizira apsolutna predanost, posvećenost svom poslu. Kod nas je nezamislivo da se netko skriva na svom radnom mjestu i da se hvali kako dobiva plaću, a da "ne radi ništa". Razorno je to razmišljanje koje je jedan od najvećih problema naše, hrvatske gospodarske neuspješnosti, razmišlja Zahtila.
Pa je takva, predana i Dorotea Smrkinić, Zahtilina prinova od prije nekoliko mjeseci, Riječanka koju Rijeka, iako je upravo tada postajala Europskom prijestolnicom kulture, nije trebala već ju je otjerala u Dublin. Pa kad bi u za sada utopijskom, a u neko skoro vrijeme nadamo se realnom, podzemnom futurističkom gradu, postojala burza - čije bi dionice u EPK sustavu imale najvišu vrijednost? Nedavno su u završnici hrvatske EPK bitke bili Pula i Rijeka. Dobila je metropola Kvarnera. Pa uzima organizacijski zalet u kojem, pošteno, upija i iskustva Labin art expressa. A kad se u nekoj budućnosti bude opet biralo EPK, već i prema sadašnjem naboju, kreativi okupljenoj na LAE platformi, ali i kontinuiranim postignućima kroz zadnjih 25 godina, pobjeda će sasvim sigurno pripasti gradu koji se nalazi točno između Rijeke i Pule. Ali ne onom nad zemljom, ne - iskreno se nadamo da će u neko dogledno vrijeme EPK sustav dobiti i svoju prvu - podzemnu prijestolnicu. S naglašenom umjetničkom dušom, ali i prvim podzemnim kasinom i ponekim frizerskim salonom.
(Edi Prodan)