Škola u Koromacnu u nadolazecoj školskoj godini radit ce samo za jednog ucenika - cetvrtaša Martina Cukona iz Viškovici, prenio nam je Stanislav Horvat, ravnatelj raške maticne osmoljetke odluku ministarstva.
Ako je minule pedagoške sezone - kada je Martinu društvo pravila Katarina Plazibat, koja u peti razred mora u Labin - i vrijedila dvojba je li rijec o najmanjem odjeljenju u državi, sada je taj epitet i šire neupitan. Tako to primorsko mjesto više nije poznato samo po cementari.
Ravnatelj Horvat veli da su u molbi ministarstvu naveli da se u malim mjestima poput Koromacna citav društveni život vrti oko škole te da iducih godina ocekuju upise u odjeljenje, koje bi moglo dogurati do petero daka. "Ovu cemo se godinu nekako izvuci, no daljnji status škole ostaje upitan", kaže Horvat.
Od uciteljice Alme Poljak iz Raše, koja u Koromacnu radi vec 26 godina, doznajemo pak da Martinovi roditelji, Lara i Valdis, nisu upisali dijete u labinsku školu žrtvujuci se da mjesno odjeljenje opstane za dolazece generacije.
"Rijec je o iznimnim ljudima, znali su da bi se škola u protivnom zatvorila, a tko bi je više pokrenuo!? Martinu nije problem u obrazovnom dijelu, štoviše… Ove godine imat ce i mogucnost ucenja talijanskog jezika. Bit ce jedan Martin i cetiri uciteljice! Raditi s jednim djetetom je fantasticno, san snova, kao privatna škola. No, naravno da uceniku, s druge strane, nedostaje društvo", kaže Poljak.
Osim nje i uciteljice talijanskog, našem ce junaku na usluzi biti i maještra engleskog te vjeroucitelj. U školi ostaje angažirana i spremacica.
"Odlucili smo ostaviti sina u Koromacnu dijelom i zato da se škola ne zatvori. Šteta bi bilo i da propadne zgrada, krov se obnovio prije dvije godine, dosta je uloženo. Teško bi ustanovu nanovo aktivirali.
Tako je bilo i s vrticem: kad se jednom zatvorio, gotovo. Mjesna pošta radi svega dva sata dnevno, lijecnik je pred mirovinom, šuška ce da cemo ostati i bez ordinacije. Koromacno polako odumire, a izgubimo li školu, ostali bismo bez iceg. Ovako bi iduce nastavne godine moglo biti dvoje daka", rekao nam je Valdis, Martinov otac.
Uciteljica Poljak podsjeca da bi i u nastupajucoj sezoni u mjesnim klupama bilo šest-sedam ucenika, ali roditelji, svatko iz svog razloga, upisuju djecu u 20-ak kilometara udaljeni Labin. Napominje da djeca iz Koromacna nikad nisu išla u gradsku školu, vec samo ona iz okolnih sela, pogotovo iz Sv. Lovreca.
"Razumijem i roditelje koji se odlucuju za Labin jer nije jednostavno ondje odlaziti na posao, a u Koromacnu ostavljati školarca. Meni i supruzi pogoduje to što moj otac vozi Martina u školu. Dosad je, oko podneva, prometovala i korijerica Koromacno - Labin, ne znam hoce li nastaviti", veli Valdis Cukon.
Što kaže na cinjenicu da ce školsko zvono zvoniti samo za njegovog sina?
"Dosad je bilo dvoje ucenika, pretprošle pedagoške godine troje, pa se vec navikao, ne mijenja to puno na stvari. Znamo za prednosti i mane. Može bolje uciti, a opet - sigurno da mu fali društvo. No, on ce se dogodine, kad upiše peti razred u Labinu, brzo uklopiti jer s tim nema problema."