Kada neki film dobije nagrade poput Oscara i Zlatnog globusa za najbolji strani film u 2013. godini, Europsku filmsku nagradu za najbolji film, najboljeg redatelja, najbolju montažu, najboljeg glumaca (Toni Servillo), kao što je slučaj s filmom Paola Sorrentina "Velika ljepota" (La grande belezza), normalno se zapitati u kojemu grmu leži ovaj talijanski zec. Pogotovo što film, bar po naslovu, asocira na Benignijev "Život je lijep", ali tu i prestaje svaka sličnost, dok su oba zlatna kipića za oba filma zaslužena.
No, i nakon što su se dojmovi o "Velikoj ljepoti" slegli nekako ostaje visjeti u zraku pitanje u čemu je kvaka, što je to Sorrentino potaknuo i snimio da je tako visoko lansiralo ovu sarkastičnu komediju atmosfere.
Odgovor je u umjetnosti; ovo je prije svega jedna velika priča o onome što se krije u terminu l'art pour l'art - umjetnost radi umjetnosti - o sublimaciji onoga najboljega iz talijanskog filma i autorskih opusa na jednom mjestu kao sinteze koja slavi talijanski filmski doprinos svijetu sedme umjetnosti - filmu.
Kako je ovdje uvijek na prvom mjestu umjetnost kao paradigma života, odnosno kao oblikovateljica naših pogleda na pojave i događaje koji nas formiraju, Sorrentino sve propituje, ponajprije sam Rim kao jednu veliku scenografiju i performance u kojemu se najbolje snalazi novinar i bonvivan na zalasku karijere Jepe Gambardelli (Toni Servillo, u najboljim danima Alberta Sordija) koji je istovremeno i dionikom te cjeline na balkonu uz Kolosej, ali i odmak je od nje kao netko tko ipak kroz novine, ili roman, razotkriva male tajne nekada velikog društva.
Šezdesetpetogodišnji junak i svoj život propituje kao i samu umjetnost - je li sve što živi i što je proživio vrijedno života, kao i sve naslikano, sašiveno, isklesano, odglumljeno, snimljeno umjetnosti - ili je točno ono pred čime se nađe svaki pisac kada započne svoje djelo: Na kraju sve je samo varka! Između toga je moćna i poučna priča o hedonizmu i izgubljenoj ljubavi, dok se sva ljepota svijeta može vidjeti i spoznati (ako si imao sreće) u djevojačkim grudima prve ljubavi. Ovdje je to Elisa s kojom je Jep 8. rujna 1970. iz nepoznatog razloga prekinuo svaki kontakt, naravno ne zaboravivši i datum toga rastanka.
U mnoštvu raznih likova mondenog Rima i Sorrenteovog planeta ističu se Carlo Verdone, kao kolega i kazališni redatelj, te Sabrina Ferilli, zanosna starleta koja Jepea vraća u propuštene vrtove mladosti s Elisom, ali prije svega svi oni interijeri i vrtovi koji kriju tajnu Vječitog Grada. (Mate ĆURIĆ)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU