"Tišina rijeke. To se ne da opisati. Krleža bi to možda sročio, ali ja, ja samo mogu reći da je to trenutak u kojem možete poželite nestati. To je takva situacija u kakvoj si zamišljate da bi mogli otići s ovog svijeta. U miru, jer je to toliko veličanstven osjećaj, toliko čist. Sve je posloženo, savršeno?", govori nam Puljanin Milan Pačić koji je početkom srpnja po četvrti put posve sam odradio gotovo zavjetno putovanje kajakom od Svetog Martina na Muri do Vukovara. No, svaki put je, kaže, jedinstveno iskustvo.
Pačića su Puljani imali prilike upoznati iz medija 2012. godine kada je s prijateljima u kajaku u devet dana prešao put dug 495 kilometara Savom, od Bregane do Brčkog. Međutim, nije to bio njegov prvi takav izlet jer je dosad skupio impresivnih 900 kilometara duž cijele Hrvatske. Godinu dana ranije biciklom je krenuo do Vukovara zajedno s prijateljem iz Daruvara Zdenkom Pokornyjem ne bi li obilježili 20-godišnjicu pada Grada heroja. Obojica su inače bili suborci na hrvatskim ratištima gdje je Pačić, s prekidima, proveo od studenog 1991. do prosinca 1995. u sastavu 119. brigade. Godine 2007. Milan Pačić je prvi puta 12 dana biciklom obilazio sva lička ratišta koja je prošao i bio je to početak jedne tradicije koju i danas njeguje.
- Kada smo prije četiri godine išli kajakom, želja mi je bila vidjeti kako su obnovili zadnji most prema Bosni kojeg su digli u zrak. No, još veća mi je bila želja vidjeti kako su izgrađeni oni nematerijalni mostovi, među ljudima, i mogu reći da me nisu iznevjerili. Svugdje su nas primili toplo i objeručke, a posebno su cijenili tu našu neobičnu pustolovinu, govori nam Pačić.
Gledajući na svoj posljednji pothvat, u koji se ovaj put otisnuo sam, zaneseno, gotovo sanjarski, govori nam o prirodnom poretku, o poštovanju prema prirodi koja je sklona čovjeku "opraštati", "koja ga opominje", a kada je bahati čovjek i dalje ne sluša tada ga zna i okrutno kažnjavati.
- Treba osluškivati prirodu, znati prepoznati što nam poručuje i tako se ponašati. Znate, ništa na silu ne ide, čovjek se treba znati prilagođavati, biti fleksibilan, a ne bahat i tvrdoglav i misliti kako će sve sebi podrediti. Neće! A, na žalost, u to se uvjeravamo na najteži mogući način, kaže nam Pačić i pritom ističe da je Mura odmah na početku njegovog puta bila poprilično brza, toliko da ga je u trenucima hvatala i zebnja oko pothvata, jer su najbliža nastanjena naselja ipak poprilično udaljena od rijeke. No, osluškivao je prirodu, prilagođavao se i u konačnici realizirao svoj naum.
Tako je u šest dana stigao do Vukovara. Već u prvom danu prevalio je 95 kilometara i to cijelu Muru u dužini od 77 kilometara i još 20-ak kilometara na
Dravi gdje je i prenoćio. Potom je još četiri dana plovio Dravom koja je, kaže Pačić, predivna, iako na dijelu od Donjeg Miholjca do Osijeka loš dojam ostavljaju natpisi o miniranom području. Ista je priča, kaže i na dijelu Save gdje čak na obje obale stoje takva upozorenja. Dan nakon dolaska u Vukovar otisnuo se i put Dunava do Iloka, a prije povratka u Pulu obišao je i Vučedol. Tijekom puta od Sv. Martina na Muri do Vukovara i potom još 25
kilometara dalje do Iloka, preveslao je ukupno 394 kilometara. Cilj je bio stići na obilježavanje 25-godišnjice pada Vukovara i to je ispunio.
U dvostrukom kajaku pripremio je dovoljno hrane i robe. Ustajao bi prije 5 sati, a na put kretao oko 7. Nakon par dana veslanja boljele su ga, kaže, ruke, prsti na rukama, pregibi lakta, a pogotovo bi te tegobe osjećao ujutro prvih pola sata veslanja. Kasnije bi, nakon isključivanja svjesnog uma od
cikličkih ponavljanja pokreta, sve išlo lakše, a njegovo bi tijelo prelazilo u svojevrsno stanje opijenosti koje je, kaže, teško opisati, ali je poznato svim trkačima, ultramaratoncima i svima koji se otisnu na višednevne utrke. Na vodi je, tvrdi Pačić, taj osjećaj još i ljepši.
- Prala me i kiša, a bilo je i sparno, milijarda komaraca, ali voda rijeke je hladna i ona tijekom vožnje hladi kajak ispod, pa tako čuva i hranu u kajaku. Umočio bih povremeno šešir u vodu i nastavio. Vidio sam i brojne lijepe životinje, orlove, patke, čaplje, ali i bjelouške te naravno komarce, kaže Pačić.
Na tom je putu, kaže, i molio. Ali molitve svih religija, molio je molitve koje je znao i na taj način "pomirio" pet milijardi ljudi i ispunio svoju misiju.
Molitva ljudima daje snagu i u to sam se i sam nebrojeno puta uvjerio kad mi je bilo najteže. Mnogi nisu vjernici i ja to poštujem, jer, ako ima boga moja molitva daje mali doprinos, a ako ga nema, u redu, nikom se ništa neće loše dogoditi. Ja sam se ipak nagledao ružnih stvari i ovako barem malo doprinosim miru, lijepim trenucima i na dostojanstven način nastojim odati poštovanje ljudima, prijateljima i suborcima, koji su poginuli, kaže nam Pačić
koji tek za kraj ističe da ga ovakva putovanja opuštaju i čine sretnim i mirnim dugo vremena nakon povratka i u svim onim svakodnevnim situacijama nervoze, svađa i ljudske zlobe.
- Kada odem misli mi se smire, a kada se vratim lakše podnosim sve te trenutke stresa koji su nam postali gotovo normalni, iako ne bi trebali biti, ali
tako smo naučili živjeti, kaže nam Milan Pačić i otkriva da su mu ovakva putovanja i dalje u planu sve dok bude mogao.
(S. ZRINIĆ TERLEVIĆ)