U povodu dosad nevidene akcije spašavanja ne bi li se iz utrobe Zemlje izvukli zatrpani cileanski rudari u Copiapu, razgovarali smo s Josipom Štembergom, dipl. inženjerom rudarstva, koji je 26 godina, do zatvaranja rudnika 1999., zapovijedao cetom za spašavanje Istarskih ugljenokopa Raša.
"Cileanski rudari nalaze se na 700 metara, a to je dubina na kojoj se kopalo u jami Ripenda. Samo okno išlo je do 500 metara, a onda smo niskopima silazili do ležišta ugljena. U jami Labin kopalo se na dubini od 500 metara, a u Tupljaku je bilo dovoljno 300 metara", veli Štemberga.
Toliko duboko ispod površine Zemlje temperatura iznosi najmanje 30 stupnjeva Celzija. "Takozvani geotermalni stupanj na našem podrucju znaci povecanje temperature za stupanj u prosjeku za svaka 33 metra. Naravno, to ovisi o stijenama, jesu li sedimentne, metamorfne ili magmatske. O njihovom sastavu ovisi i tijek bušenja i tu za mene postoji dilema hoce li akcija u Cileu proteci bez iznenadenja.
Moglo bi doci do skretanja bušotine, zagušenja ili prodora vode. Spominje se i druga varijanta, koja mi se cini bolja, a to je stici do njih jamskim putem, kopanjem iz okna. Ipak, ljudski je nadati se da ce sve proci u redu", kaže on.
Bušotina mora biti široka najmanje 75 centimetara da bi se kroz nju mogla provuci kapsula široka 60 centimetara. Rudari pak ne smiju imati opseg struka veci od 90 centimetara da bi stali u novu bušotinu. I samo putovanje u takvom prostoru bit ce klaustrofobicno, a i na to ce trebati cekati mjesecima, što takoder psihicki iscrpljuje.
"Nije im lako, ali rudari su hrabri i odlucni ljudi. Uopce ne sumnjam da ce jaci pomoci slabijemu. Oni se mogu posvadati kada posao završi, na površini, ali u jami nema svadanja jer kada jednom sideš u nju, može ti pomoci samo drug s kojime radiš", objasnio nam je rudarsku etiku.
Nedavno se napunilo 20 godina od najvece akcije spašavanja u kojoj je labinska ceta sudjelovala. Bilo je to krajem kolovoza 1990. kada je u urušavanju rudnika Dobrnja u BiH poginulo 180 rudara. Labinjani su proveli pet intervencija kojima su nastojali osposobiti jamu za ulazak i proizvodnju.
"Prije mog preuzimanja cete, sredinom 1960-ih imali smo slucaj da je radnik ostao zarobljen u jami zbog prodora vode, ali je za desetak sati osloboden. Petero rudara je poginulo i u nesreci 1968., a 1974. je izbio požar. Nije bilo unesrecenih, ali ga je ceta mjesecima gasila. Požar u jami ne možete gasiti šmrkovima, vec treba onemoguciti dotok zraka, nakon cega se mjeri koncentracija plinova. Ako stanje dopušta, taj dio jame se potopi, što smo u ovom slucaju i ucinili", ispricao nam je.
Za vrijeme njegovog zapovijedanja cetom poginulo je devet rudara, i sve su to bili slucajevi smrti na licu mjesta. U vježbama koje je ceta izvodila uvijek se pretpostavljalo ono najteže: eksplozija plina i dvadesetak unesrecenih koje treba spasiti u istom danu.
"U cetu smo birali vrsne rudare svih struka, odlicne psihofizicke spreme. Rasporedeni su bili u svim smjenama, tako da na najmanju razinu smanjimo rizik da budu unesrecenih. Svi su bili osposobljeni i opremljeni za pružanje prve pomoci, a clan cete bio je i jedan lijecnik iz Doma zdravlja. Sjecam se da je to najprije bio dr. Rimac, zatim dr. Radeljak, a najduže je ostao dr. Materljan", kazuje on.
Istarski ugljenokopi Raša bili su jedini rudnik u Hrvatskoj pa su labinski spasioci do raspada bivše države vježbali s cetama iz slovenskih rudnika. Dvije takve vježbe održane su i u Tupljaku.