Proteklog tjedna grupa Toffler Associates, koju je osnovao Alvin Toffler, futurist i autor knjige "Future Shock" iz 70-ih godina, izdala je izvještaj da bi obilježila 40 godina predvidanja svog utemeljitelja.
Toffler je prije 40 godina prognozirao da ce se tehnologija razviti tako brzo da se dobar dio ljudi nece moci nositi s njom, da ce se istospolni parovi vjencavati te da ce se razina nasilja i ekoloških katastrofa povecati.
Tadašnja Tofflerova buducnost danas je stvarnost. No, pažnju privlaci i njegova pretpostavka da ce sve više ljudi uzgajati povrce u vlastitom vrtu i samo proizvoditi hranu da bi što manje ovisilo o velikim proizvodacima. Predvida se naturocentricni svijet, u kojem je žarište na prirodi.
Jer covjek kao biološko bice pocinje biti pomalo nervozan. Lagano se osjeca i nedostatak prirodnih resursa i ocekuje se da ce se konflikti za prirodne resurse pojacavati. Zvuci kao scenarij "Mad Maxa", kultnog filma koji u ne tako dalekoj postapokalipticnoj buducnosti govori o kolapsu civiliziranog društvenog uredenja, pocetku kraja naftnog doba...
Sve navedeno nije moda, kaže Slavko Brana, botanicar i strucni suradnik u javnoj ustanovi Natura Histrica. Ljudi shvacaju da su od silnog zadiranja u prirodu poceli gubiti tlo pod nogama.
"Režemo granu na kojoj sjedimo, a kljuc je upravo u proizvodnji hrane i poljoprivredi. Najveci dio ugrožavanja ukupne bioraznolikosti na zemlji leži u nacinima proizvodnje hrane. Prvi problem je u proizvodnji biljne hrane i velikih monokultura, što vodi do velikih gubitaka bioraznolikosti. Da bi se održavala jedna biljka, potrebna je velika kolicina umjetnih gnojiva i sredstava za zaštitu.
Dobio si jednu kulturu, jabuku, maslinu, ali uništio si sve oko nje. Isto se dešava i s uzgojem životinja. Uzgajaju se samo najisplativije pasmine u zatvorenim sustavima koji traže puno umjetne hrane i hormona, i opet dobivamo isto", kaže Brana.
Medunarodna zajednica nije uspjela dostici ciljeve postavljene konvencijom o biološkoj raznolikosti, Ujedinjeni narodi su proglasili 2010. godinom biološke raznolikosti. Svi indikatori ukazuju i na povecanje pritisaka koji utjecu na život na Zemlji te je prošle godine tzv. crveni popis Svjetske udruge za ocuvanje prirode pokazao da za 38 posto promatranih vrsta postoji opasnost od izumiranja.
Zbog ljudskih aktivnosti trenutna brzina izumiranja vrsta je 1.000 puta veca od prirodne. Brana napominje da su zadnja istraživanja Botanical Gardena na višem bilju utvrdila da je od 380.000 vrsta cak 22 posto ugroženo, a to je znak za alarm.
"Biološka raznolikost je sveukupnost živog svijeta. Ukljucuje gene, vrste i ekosustave. Na razini gena, ako uzmemo covjeka, to znaci da nismo svi isti, razlikujemo se. I sveukupnost razlicitosti unutar vrste spada u bioraznolikost. Upravo zato je opasno kada se drasticno smanjuje broj jedinki unutar vrste.
Tada nepovratno nestaje jedan dio gena - to zovemo usko grlo. Tada može unutar vrste, kao kod geparda u Africi, primjerice, dolaziti do veceg broja nasljednih bolesti i velikog mortaliteta mladuncadi. U Istri ce u bliskom srodstvu biti boškarini", kaže Iva Rukavina iz Zelene Istre.
Hrvatska je jedna od najbogatijih zemalja Europe zahvaljujuci specificnom geografskom položaju na razmedu nekoliko bio-geografskih regija te karakteristicnim ekološkim, klimatskim i geomorfološkim uvjetima.
"Dugorocno, opstanak covjeka kao vrste doci ce u pitanje ako svjetonazor ostane isti. Nužan je temeljni zaokret u korištenju prirodnih resursa, posebice neobnovljivih ili teško obnovljivih, te živih bica", Branin je uvod u odgovor na pitanje koliko je važna bioraznolikost u opcoj konfiguraciji.
"Primjeren nacin poljoprivrede kljucan je u ocuvanje biološke raznolikosti. Istra ima srecu da je jedan dio tradicijske poljoprivrede još uvijek sacuvan. Nema velikih monokultura, ima mozaik razlicitih kultura, travnjaka i maslinika. Zato je bioraznolikost u Istri relativno visoka. Ako se bude išlo na monokulture, bioraznolikost ce automatski pasti.
No, opcenito je bioraznolikost ugrožena, pa i u Istri. U posljednji 150 godina u Istri je izumrlo 15 vrsta viših biljaka. Jedna svakih 10 godina. Uglavnom su to vodene i mocvarne biljke koje su vezane za ušce rijeke Mirne. Meliorativnim radovima na ušcu nestala su njihova staništa", kaže Brana. (Lara BAGAR, fotografije iz arhive javne ustanove Natura Histrica)
PROCITALI STE SKRACENU VERZIJU TEKSTA. OPŠIRNIJE O OVOJ TEMI CITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLASA ISTRE OD NEDJELJE.