Više od njegovog građanskog i umjetničkog protesta 2002. godine, kada je stao u zaštitu djela pokojnog, zapostavljenog riječkog umjetnika Vladimira Udatnyja, čiju su poznatu fresku "Ljekovito bilje" tijekom "modernog preuređenja" prekrili gipsanim pločama u pulskoj ljekarni na Korzu, dojmio me sam način njegove obrane i umjetnosti i zdravog razuma, posebno njegova tadašnja izjava: "Hodočastio sam u tu ljekarnu kao u nekakav mali muzej. Tada sam bio mlad, imao sam oko 25 godina. Išao sam kupovati andol tek toliko, samo da malo pogledam djelo, toliko rafinmana, duha i rijetkog dara".
Veliki umjetnik, slikar, kipar, likovni pedagog, erudit Ivan Obrovac u svojoj je Puli za polustoljetnog javnog umjetničkog djelovanja održao svega nekoliko samostalnih izložbi. Tome je umnogome kumovao njegov požrtvovni pedagoško-profesorski rad i odgoj čitavih generacija danas profiliranih istarskih umjetnika. Kao pravi pionir likovne umjetnosti na ovim prostorima, danonoćno je nabavljao nužne materijale, platna, boje te ujutro i navečer predavao na prvom umjetničkom odsjeku unutar ondašnje srednje škole "Branko Semelić", s još više žrtve u naknadnom osnivanju i zahuktavanju Škole primijenjene umjetnosti i dizajna. Pronaći sebe najteži je dio posla u umjetnosti, a tu sposobnost prenijeti drugima, još je teže, no čini se da je Ivan Obrovac u tome uspio u toj zahtjevnoj misiji.
Devet ciklusa kroz šezdeset radova
Iznimno rijetko javno izlaganje u Puli donekle je i plod njegove samozatajnosti, ali sigurno i slojevita dvosmjerna odnosa autora i Pule, no to ćemo prepustiti autorovoj intimi odnosno mašti čitatelja. Od prve samostalne izložbe u Puli 1967. godine u ondašnjoj gradskoj čitaonici na Korzu prošlo je 48 godina, a posljednju samostalnu izložbu u Puli imao je 1984. godine. No, da tu i nema neke izrazite samozatajnosti, govori činjenica da je dvije godine kasnije, 1986., nakon izložbe u pariškoj galeriji Mandragora i švicarskoj Krans-Montani, Obrovac uvršten u renomiranu parišku publikaciju eminentnih svjetskih umjetnika "Prestige de la Peinture et de la Sculpture d'Auyourd'hui dans le monde", kao jedini istarski i jedan od rijetkih hrvatskih slikara.
U petak se u 20 sati u sva tri galerijska prostora pulskog MMC-a Luka predstavlja sa 60-ak radova, a riječ je o devet ciklusa nastalih u posljednjih deset godina. Kako je dobro ustvrdio kustos Dario Sošić prilikom otvorenja prošlogodišnje izložbe dijela ovih radova u crkvi sv. Tome u Rovinju, ove su slike pune osjećaja, energije, svoje unutarnje snage i života; slike mu zrače životom kao čistom energijom, unutarnjim radom, ispunjenjem i težnjom.
- Sretan sam što sam postigao namaz koji nema dimenziju, poručuje uoči večerašnjeg otvorenja izložbe Ivan Obrovac.
- Apstraktno je bitna odlika vašeg rada, no ipak se naziru obrisi likova.
- Apstrakcija se tu javlja onoliko koliko je naša kompleksna suvremena stvarnost neuhvatljiva, čije se obličje ne može nazrijeti i ne može definirati u određeni geštalt. A tu se uklapa i pokušaj da crtež bude netaktilan, da se faktura i tekstura ne pojavljuju kao taktilni (dodirljivi, osjetljivi na opip), već kao netaktilna površina, koja više naginje plohi nego površini. Naime, svaka je površina taktilna, osjetilno dodirljiva, a ja želim da moja slika bude netaktilna. I po tome je takva slika ekvivalent suvremenog digitalnog svijeta.
- To mislite u metaforičkom, ali i doslovnom smislu budući da Vaše slike zbog posebne tehnike nemaju reljef, pa tako poneki neupućeni promatrači pomisle da je riječ o kopijama dok ih ne preokrenu i na drugoj strani uoče puno boje…
- To je to. To je moj kredo, to je moj stav, to je okosnica moje poetike. To je jedna posebna metoda, i tu svoju tehniku koju postižem zovem "kriptografije", a tako se i zove ova moja izložba.
- Koliko ima djetinjstva u Vašim radovima?
- Djetinjstvo je prisutno u mojim radovima onoliko koliko mi pomaže u iskrenosti kao neposrednom izričaju, ali uvijek vođen izvjesnom idejom da moram prepoznati vrijeme i prostor u kojem živim, dajući više težište na zbilji nego na mašti. Kad smo kod iskrenosti, u doba hipokrizije iskrenost nikome nije ni draga, ni ugodna ni lijepa.
- Kad smo kod lijepog, jednom ste prilikom izjavili da se Grčke naovamo radilo na pojmu lijepoga, a da se od 20. stoljeća umjetnost zasniva na tome da se otkriva ljepota ružnoga.
- U ime ljepote počinjeni su najveći zločini, posebno u prošlom stoljeću. Dvadeseto stoljeće otkrilo je ljepotu ružnog. Počelo je to najprije s dadaističkim pokretom, koji su isto radili istim, pa su tako razaranje nastojali dočarati rušenjem klasičnog pojma ljepote. Za vrijeme nadrealista mašta je preuzela dominaciju, da bi potom došli u intrauteralni pojam ljepote, gdje se ulazi u arheologiju psihe. Taj dio podsvjesnog traje sve do apstraktnog ekspresionizma i enformela… Posljednja umjetnost koja je u klasičnom smislu tretirana kao lijepa jest impresionizam. Oni nisu radili na tome da pronađu formulu za ljepotu već su pokušavali omasoviti ljepotu putem nekih zakonitosti i doživljaja u ljudskom, antropološkom smislu, kao što je zlatni rez.
- Koliko je podsvjesno u Vašem umjetničkom stvaralaštvu. glavna "boja"?
- Ja ne tragam za podsviješću; ona se sama po sebi javlja u činu izražavanja. To je ono područje psihe koje izmiče introspekciji. (Zoran ANGELESKI)