U listopadu 2011. djelatnici MUP-a su, po nalogu Županijskog državnog odvjetništva u Puli, proveli ocevid vanjskog i unutarnjeg dijela jame Golubincina nedaleko od ulaza u Rakalj.
Povod tome, neslužbeno doznajemo, bio je nalog iz državnog vrha da se istraži zlocin koji se dogodio u Drugom svjetskom ratu, tocnije 9. svibnja 1945., kada su partizani u jamu bacili nepoznat broj njemackih i talijanskih vojnika zarobljenih nakon predaje na Muzilu.
Ovih smo dana od Županijskog državnog odvjetništva u Puli dobili potvrdu da su na dnu jame pronadeni ostaci više kostura za koje se sumnja da su ljudskog porijekla. Zamjenica županijske državne odvjetnice Mirjana Zenzerovic rekla je da izvidi još traju, a detalje nismo uspjeli doznati.
Nekoliko dopisa sa zahtjevom da se istraže istarske fojbe poslao je nadležnim institucijama Edo Zenzerovic, umirovljeni zagrebacki profesor rodom iz Pule.
- Obracao sam se mnogim politicarima s inicijativom da se ti zlocini istraže, da se otkriju pravi krivci, a ne da se kriminaliziraju svi antifašisti i partizani u Istri i šire. Cuo sam da dolaze ljudi iz Njemacke i Italije u istarska sela u kojima se zna da su se dogodile egzekucije 1943. i 1944., istražuju i žele doznati što se dogodilo s clanovima njihovih obitelji, i mislim da na to imaju pravo.
Meni je 11-godišnji brat ubijen u Prodolu u njemackom napadu nakon jedne partizanske diverzije, a dva ujaka su mi ubijena u onom strašnom pokolju u Bokordicima.
Medutim, godinama se zalažem da se svi zlocini jednako tretiraju i istražuju, bilo da su se dogodili u Drugom svjetskom ratu ili u Domovinskom ratu. Žrtve su žrtve, a zlocinci su zlocinci i krivnja se ne smije generalizirati, rekao nam je u telefonskom razgovoru Zenzerovic.
Bez obzira na osobne tragedije u porodici koje su pretrpjeli nebrojeni stanovnici naših krajeva, dodao je da osuduje takve odmazde, poput strijeljanja ratnih zarobljenika bez sudenja, protivno svim konvencijama.
Takoder smatra da današnji clanovi borackih i antifašistickih organizacija ne trebaju izbjegavati ovakve škakljive teme niti burno reagirati u javnosti jer pravi antifašisti nece ništa izgubiti suoce li se s istinom buduci da nitko ne može zanijekati njihov znacaj u oslobodenju ovih krajeva od fašistickih okupatora.
- Istina i opraštanje jedini mogu zaustaviti 65-godišnje prepirke i trzavice, dovesti do pomirbe našeg, talijanskog i njemackog naroda, a time i do mirnije buducnosti. Smatram da bi se treca nedjelja u svibnju trebala proglasiti danom sjecanja na komunisticke žrtve i da bi trebale završiti prepirke i podjele u našem narodu oko tragedije za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.
Isto tako mislim da bi bilo u redu kraj jame Golubincine, u koju je navodno baceno najviše žrtava, podici spomenik žrtvama fašizma, nacizma i komunizma, dakle žrtvama totalitarnih ideologija koje su obilježile krvavo 20. stoljece u Europi, porucio je Zenzerovic.
Cija se tijela nalaze na dnu duboke i nepregledne jame, desetljecima se tek potiho pricalo medu mještanima ovog dijela Istre. Herman Buršic, jedan od rijetkih živucih svjedoka spomenutih zbivanja, u svojoj knjizi "Od ropstva do slobode, Istra 1918. - 1945." piše da su se partizanima predali Nijemci, pripadnici 237. pješacke divizije, od kojih je nekoliko desetaka masakrirano odmah nakon predaje, njih oko 800 odvedeno je u labinske rudnike, a u Golubincini ih je završilo, prema njegovim rijecima, oko 60.
Ova je cinjenica povijesno neosporna, no prijeporno je tko je odveo na "križni put" vojnike zarobljene u svibnju 1945. u Puli.
- Nemamo ništa protiv da se to istražuje i da se dozna cije se kosti nalaze na dnu Golubincine, ali neka se to utvrdi na civiliziran nacin, a ne generaliziranjem krivnje i bacanjem ljage na narodnooslobodilacku borbu i antifašizam. Vrlo smo ponosni na našu povijest jer je previše nevinih ljudi stradalo u Istri i Primorju u tom apokalipticnom ratu i ne smije se izvrtanjem cinjenica uljepšavati neke zlocine, a svaljivati krivicu na ljude koji su se branili, kazao je pak predsjednik Saveza antifašistickih boraca Istre Tomo Ravnic.
Istaknuo je da se u ovakvim slucajevima takoder zalaže za individualiziranje krivice, ali i oprez pri korištenju rijeci "zlocin" buduci da ne smatra zlocinom sprijeciti zlocinca u njegovim daljnjim krvolocnim pohodima.
O jami Golubincina kaže da nema nikakvih drugih spoznaja osim onoga što je procitao u službenim spisima koji kažu da su vec 1944. pulski vatrogasci istraživali ovu jamu i izvadili odreden broj leševa. List na talijanskom jeziku koji je u to vrijeme objavljivan u Puli cak je i objavio imena svih 286 žrtava koje su u tom razdoblju pronadene.
- Od tih godina pa do danas, vezano uz taj popis, pozivamo ljude neka nam jave ako je netko od ubijenih bio nevin. Nikad se nitko nije javio. Trebate znati da su sve jedinice imale svoje prijeke ratne sudove i ništa se nije cinilo na svoju ruku.
Naravno da je pojedinacnih slucajeva bilo, ali to je rat, a u ratu se svašta dogada kada se covjek boji za svoj život ili živote svojih bližnjih, nažalost stradavaju i nevine žrtve. Koliko je nevinih ljudi, staraca, žena i djece pobijeno u Drugom svjetskom ratu u istarskim selima, zakljucio je retoricki naš razgovor Ravnic. (Patricija Softic MEHMEDOVIC)