Bi li za umjetnost moglo opet biti presudno pitanje ljepote i koliko je ta ljepota istina? Ako je društvo umjetnost izoliralo u sektor kulture, koje su i jesu li još moguće njene najviše mogućnosti? Koliko je ona nužno orijentacija spram univerzalnog koje na umjetnički način izlazi na vidjelo i biva uvedeno u život?
Pitanje je kako je danas moguće biti umjetnikom, onim koji, odgovoran za svoje djelo ponajprije umjetnosti i njenom zadatku, ne podilazi oku publike već se uspijeva otvoriti svijetu i otvoriti svijet iz njegovog temelja (onako kako to mogu filozofija i religija)?
Kroz umjetnost je omogućena nužna distanca pojedinca od svakodnevnice. Nadilaženje sklopa uprosječenog života, njegovih socijalnih, gospodarskih, političkih, kulturnih dometa, znači njegovo približavanje sebi kao čovjeku i zbilji koja nije samo društveni život. Zato je umjetnik potreban.
Nova pulska galerija Poola, čiji program vodi i uređuje umjetnička organizacija Robot, ugostila je svoju prvu samostalnu izložbu. Riječ je o izložbi "Tko je protjerao tišinu? Srca venu" Damira Babića. Autor je izložio pet slika u tehnici ulja na platnu, većih formata, nastalih tijekom ove i prošle godine.
Poetični objektivitet Babićeve umjetničke zbilje hoće uništiti privid zbilje, hoće da osjećamo i opažamo da je Stvarnost jedan dublji i širi sklop. O tome da je umjetnost događanje posebne vrste govore nam, možda više od bilo koje estetičke, povijesne i svake druge teorije, iskazi samih umjetnika. Tako u opisu svog umjetničkog iskustva "objektivnog realiteta" Babić kaže: "Gotovo ništa ne može doći u prostor našeg iskustva a da tome nešto ne dodamo", ukazujući time na čovjeku imanentno udaljavanje od ugledanog, izvornog, zornog. To je ujedno naša nemoć da dođemo u kontakt sa Stvarnošću.
"Stvarnost nije nigdje drugdje. Ona je u pogledu. Zapravo ona je sam pogled kojeg još nije prisvojila misao", izriče Babić. Nalik Wittgensteinovom viđenju filozofije kao borbe protiv omeđivanja našeg razuma (a time našeg svijeta) sredstvima našeg jezika, umjetnički je ovdje instinkt borba protiv protjerivanja spoznajnog instinkta srca glasnoćom dokazujućih misli.
Prebivajući uz ono što mu se otkriva, u blizini "srca stvaranja", suptilno, lirski, autor zagovara jedan mogući svijet zagovarajući Tišinu. Tišina je Prisutnost. Samozatajna, spram čovjeka ravnodušna priroda posreduje nam tu skrivenost. Istančani, delikatni, detalji, krošnje, oblaci traže zainteresiran pogled - potrebno je duhom otići tamo gdje Priroda pokreće naša čula.
Ukupnost prizora je kao jedan lebdeći privid - čovjek je tu negdje, smješten, izmješten, zaklonjen, povučen, u supstancijalno jednoj istoj "jezgri Bića". Govoriti srcem znači misliti u intimnosti tog saznanja.
Svojim estetskim instinktom autor teži obuhvatiti svijet u njegovoj istini. Služeći se tek kritičkom fantazijom ili intuitivnim zrenjem Tišine (Prisutnosti, jezgre Bića) preslikavanjem vizualno on ne stvara jedan novi svijet, umjetnički uspostavljenu prezentnost te Tišine, već pozornost pogleda koncentrira na vidljivo. Patetika srca kani jednoj estetskoj metafizici. Djelo pretpostavlja promatrača, sudionika. Tek s njim razvija svoju krajnju umjetničku zbilju.
Damir Babić (1962.) diplomirao je 1991. godine slikarstvo u klasi profesora Đure Sedera, na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Do sada je izlagao na 16 samostalnih i 20-ak skupnih izložbi, a trenutno živi i radi u Rijeci. Izložba se može razgledati u galeriji Poola do 25. listopada. (S. TUŠKAN)