U galeriji Anex Multimedijalnog centra Luka preksinoc se samostalnom izložbom naslovljenom "On Ulterior scale" predstavio Damir Ocko. Izložba je to koja povezuje niz radova koji se razvijaju oko filma "The Moon shall never take my Voice" (2010.) radenih na papiru, razlicitih vizualnih i grafickih materijala. To su uglavnom kolaži, skice, crteži i knjige umjetnika, ukljucujuci i tipografsku partituru opto-fonetskih karakteristika.
- Ockova estetika i semantika blisko komuniciraju s praksama konkretne i vizualne poezije, umjetnicke forme i vrste vizualnog izražavanja koja se formira na rubovima književnosti, vizualnih umjetnosti i grafickog dizajna. Ovdje graficki elementi postaju prostor istraživanja, istovremeno autonomno i komplementarno izražajno sredstvo kojim se može nadopuniti razumijevanje i ucinak djela i proširiti prostor filmskog izraza kao kompleksne audiovizualne orkestracije.
Interes za glazbu jedna je od vodecih preokupacija Damira Ocka, a posebna je pažnja posvecena oblikovanju zvuka koji sudjeluje u izgradnji arhitekture djela, kao da formira njegov prostor i volumen te sudjeluje u proizvodnji znacenja, napisala je Branka Bencic, kustosica izložbe, koja je inace poratni dio programa Cinemania(c)a, cije je djelovanje ušlo u drugi decenij.
Kolaž kao jedan od fenomena avangarde našao je svoje oblike u sintetickom kubizmu, dadaistickim principima, a nerijetko je zastupljen i u pop-artu te ostalim eksperimentalnim izmima tijekom 20. stoljeca i danas. Traži li se poveznica Ockovih kolaža s nekim domacim klasikom, valja spomenuti vizionara Antuna Motiku i njegove genijalne kolaže u kojima dominiraju opticke varke.
Medutim, Ockov senzibilitet i osjecaj za ritam išcitavaju se u kompoziciji i nacinu kojim autor kao da vizualno ilustrira isti. Asocijativna i simbolicka uloga njegovih elemenata upredmecuje zvucne efekte u cjelinu vrlo simbolicke provenijencije cije išcitavanje iziskuje solidnu dozu edukacije. Nedovršenim partiturama, ali i upražnjenim crtovljima, Ocko daje naglasak više na pauzi negoli na muziciranju, dok u pojedinim radovima repetitivnim i alteracijskim nizanjem naglašava (ne)pravilan ritam i (dis)kontinuitet.
Rijec je zapravo o klasicnom pristupu prema kolažu, redefiniranju i reorganiziranju svih elemenata unutar kadra u vrlo smislenu i analiticnu (novu) cjelinu. Iskustvo povijesnih avangardi s naglašenim minimalistickim pristupom vrlo je izraženo, a cijeli postav odiše jednom finom poetikom srodnoj, primjerice, velikom Ivanu Picelju.
Izložba je otvorena do 6. kolovoza, a ostvarena je sredstvima Ministarstva kulture RH i Grada Pule. (V. ŠILIPETAR)