Najuža obitelj, brojna rodbina, prijatelji te žitelji Fažane i okolice, ali i velik broj srednjoškolaca iz Pule, okupili su se popodne na fažanskom novom groblju da bi ispratili tragično preminulu 16-godišnju Francescu Šuran. Ova mlada djevojka poginula je u subotu na nedjelju u teškoj prometnoj nesreći na ulazu u Fažanu u smjeru Valbandona.
U istoj nesreći život je izgubila i njezina prijateljica, 17-godišnja Elena Đurić, iz Valbandona, čiji će posljednji ispraćaj biti sutra u 15 sati na istom groblju.
Ovakva tragedija koja se ne pamti u općini Fažani i okolici, potresla je sve, budući da je čitava zajednica poznavala djevojke koje su išle u isti razred pulske Gimnazije, a u Fažani su pohađale vrtić i osnovnu školu. Stoga je današnji dan u općini Fažana proglašen danom žalosti, a u tamošnjim ugostiteljskim objektima nije se puštala glazba.
Na posljednjem ispraćaju još se jednom od tragično preminule oprostila najuža obitelj, a misu je vodio fažanski župnik mr. don Ilija Jakovljević. Na poseban način od svoje su se prijateljice oprostili njezini prijatelji i prijateljice iz društva koji su se kratkim obraćanjem te bijeli ružama prisjetili svojih najljepših dana prijateljstva.
Svoju su prijateljicu opisali kao vedru i uvijek nasmiješenu te dobro raspoloženu osobu koju će teško biti zaboraviti.
- Još uvijek ne možemo vjerovati da te nema. Ovo je kao noćna mora iz koje čekamo da se probudimo. Svi su te znali kao veselu i pozitivnu osobu. Ti si naša najsjajnija zvijezda i sada naš anđeo čuvar. Srest ćemo se ponovno…, samo su neke od poruka mladih ljudi koje su se mogle čuti na sahrani koja je okupila na stotine ljudi koji nisu mogli sakriti suze nad ovom tragedijom koja je zadesila čitavu zajednicu. (B. BAN)
Dok mi živimo i vi ćete živjeti u nama!
Školska dvorana pulske Gimnazije, bila je pretijesna za sve učenike, profesore, prijatelje koji su se s najdubljim poštovanjem zauvijek oprostili od svojih školskih kolegica i prijateljica Elene Đurić i Francesce Šuran. Dostojanstveno i mirno, u potpunoj tišini, učenici i profesori okupili su se oko upaljenih svijeća, cvijeća i fotografija preminulih djevojaka, a samo neizreciva tuga i bol mogli su se osjetiti na školskim hodnicima i u dvorani.
Rastanak je najteži bio prijateljima i učenicima 3.d razreda kojeg su pohađale Elena i Francesca i njihovoj razrednici Nerini Pauro Korać. Na komemoraciji su sudjelovali članovi obitelji preminule Elene, baka i sestra. Svi okupljeni bili su shrvani. Nitko od njih još ne može vjerovati što se dogodilo i da Elena i Francesca više nisu među njima.
Posljednji pozdrav, recitirajući stihove Sergeja Jesenjina "Do viđenja…" učenici su uputili s najdubljim pijetetom, dostojanstveno i hrabro. Na violini su učenici izveli "Đurđevdan", a nakon toga, vrlo emotivno, gimnazijalke su otpjevale duhovne skladbe "Milost", "Ave Marija" i "Još uvijek sanjam da smo zajedno" T. Proeskog. Najdirljiviji trenutak bio je govor učenice 3.d razreda Magdalene koja je i svima pokušala uputiti poruku nade i zajedništva.
"Lagali bi kada bi rekli da ste bile iste kao mi. Bile ste posebne, uvijek spremne pomoći i nikada niste osuđivale. Elene i Francesce se moramo sjećati samo s osmjehom na licu jer ni one ne bi voljele vidjeti nas da tugujemo. Moramo biti pozitivni kao što su i one uvijek bile, a dok god živimo mi, živjet će i one. One su nas naučile važnu lekciju. Naravno da se moramo zabavljati, ali ne pod cijenu života! Naučile su nas još nešto. Radimo na našim odnosima, ništa materijalno ne može zamijeniti prijateljstvo. One će uvijek biti dio naše škole i dio nas", poručila je Magdalena.
Nakon održane komemoracije, koja je trajala nepunih sat vremena, učenici i profesori su se upisivali u knjigu žalosti gdje je svatko ponaosob izrazio svoje najdublje žaljenje. I danas su pred ulazom u školu učenici palili svijeće i donosili bijele ruže, a crna zastava i dalje je izvješena na zgradi Gimnazije. U Gimnaziji je danas Dan žalosti i nema nastave, a sutra će nastava ponovno biti redovno organizirana. Škola je pokrenula i psihološku pomoć za učenike i profesore, a najteže će biti svima njima sutra ponovno sjesti u razred u kojem će dva mjesta ostati zauvijek prazna. (D. BAŠIĆ-PALKOVIĆ)