Čudne se, ali srećom benigne stvari nekad zbivaju i u knjižnicama. Ne, u ovom tekstu nema ni seksa, ni zdravstvenog odgoja. Ne mislim ni o suptilnim šarmiranjima knjižničarki, posebno ako kasniš s vraćanjem knjiga.
Inače, jedan se obrazac iz knjižnice zna ponavljati i u drugim ljudskim odnosima. Kad netko nešto zaboravi učiniti u točno dogovoreno vrijeme - neku obećanu uslugu, posao, novac, stvar - čovjek se počne ponašati po obrascu duga knjižnici - svjesno ne vraća knjigu! Iako ju se tu i tamo bolno sjeti, posebno kad je uoči u nekom kutku svog stana.
Knjigu potom dobro sakrijete od sebe sama. Dug iz mjeseca u mjesec neumoljivo raste, sad već iznosi nekoliko stotina kuna, pravimo se da u poštanskom sandučiću ne primate upozorenja, ali knjigu jok - ne vraćamo. Ne vraćamo ju zbog nabubrenog iznosa, ali i zbog srama. Radije na koncu odglumimo da smo knjigu izgubili. Vjerovniku posve nevinim izrazom lica predlažemo novo (od duga jeftinije) izdanje posuđenog djela. Tražim tako jučer u Gradskoj knjižnici "Sunset Park", novi roman Paula Austera (scenarij za kultni film Dim, romani Njujorška trilogija, Čovjek u tami...).
Nemamo ga, kaže mi knjižničarka, ali imamo ga na Verudi. E tamo ne idem, reagiram više u šali, iako je njena kolegica na Verudi bila samo profesionalna i nije mi, eto, u dva navrata oprostila dva duga od 70-ak kuna (toliko je, usput, iznos godišnje članarine) i jednom 40-ak kuna. Platio sam mirno, iako je malo i zakuhalo u meni kad me je nako nnaplate, izrazom pune socijalne osjetljivosti, pitala: "Jesu li Vas vratili na posao?!"
Ništa, tražim zatim jučer "Božansku dječicu", hvaljeni novi roman naše sugrađanke Tatjane Gromače. "Imamo je", kaže mi jedan od rijetkih muških knjižničara. Zajedno je tražimo na polici novih izdanja, a zatim po abecedi u "hrvatskoj književnosti". "Nema je! U nečijim je rukama", kaže. U trenu scena dobije nešto detektivskog, napetog. Okrećem se, gledam u ruke jednom korisniku. Ništa. Pogled mu zakovan za knjigu. Umalo mu kazah: Vrati Gromaču! (Zoran ANGELESKI)