U rovinjskom Hotelu "Park", na inicijativu prekaljenih turističkih animatora Rovinja, proslavljena je 30. obljetnica od osnivanja udruženja animatora, tadašnjeg Saveza animatora Jugoslavije. Na fešti su se, i ne bez razloga u Rovinju, okupila neka od najpoznatijih imena iz svijeta zabave za turiste. Njihov ponovni susret, koji je okupio turističke animatore s područja bivše zemlje, nije bio samo emotivno prisjećanje na početke animacije, već i prilika da se nekadašnja iskustva usporede s novim trendovima u ovoj brzorastućoj uslužnoj djelatnosti.
Sve krenulo iz Rovinja
Govoreći o animaciji nekad, prisutnih se dvadesetak i nešto prekaljenih animatora, uz prekide zbog prisjećanja na zgode koje su "preživjeli" a većinu i sami osmislili, prisjetilo i na početke animacije 1986. godine. Rovinj je tada bio jedan od prvih i najjačih centara u bivšoj Jugoslaviji, na čijem je čelu bio "prvi šef" Mirko Cetinski, koji je uz svoj tim djevojaka i dečki - sestre Gudelj, Lili i Zdenku, Dorinu Mrkoci i Vukicu Palčić te Davora Terzića, Josipa Ružića i Kokosis Panajotaksisa, utro put turističkoj animaciji ne samo Rovinja, već i šire. Upravo iz Rovinja je krenula obuka turističkih djelatnika u unutrašnjosti, program poznat pod nazivom "Zelena rivijera".
- Ono na što danas svi moramo biti posebno ponosni jest činjenica da naša početnička animacija nije bila ničija kopija. Jer, mi smo ti koji smo uveli gosta u animaciju, učinili da budu njeni aktivni sudionici a ne pasivni promatrači, rekao je Mirko Cetinski, dodavši da se s puno više pažnje i razumijevanja gledalo na posao animatora koji je, s druge strane, za svoj posao bivao oboružan ne samo velikim općim znanjem te poznavanjem tri-četiri strana jezika, već i mnogim drugim vještinama, talentima i velikom kreativnošću, rekao je Cetinski.
Da je danas mnogo toga drugačije, čulo se na okruglom stolu za kojim je prevladalo mišljenje da je animacijski posao stjeran u kut iz najmanje dva razloga - zato što ih vlasnik ili menadžer hotela ne doživljava značajnim kotačićem u turizmu te zato što se ovim poslom danas pretežno bave oni kojima je to nužda a ne želja. Nije sumrak animacije na djelu samo u Hrvatskoj, rekle su gošće iz Slovenije, Tadeja Jere Jakulin i Irena Dolinšek, zaključivši da je problem u tome što vlasnici hotela danas samo razmišljaju o profitu, a ne o gostu. Ipak, zrake svjetla unijela je dr. Jere Jakulin, profesorica na sveučilištu u Kopru, kazavši da se radi na projektu CIS (Croatia-Istria-Slovenia) Interegg, kojemu je cilj dovesti gosta u središnju Istru.
Posao budućnosti postao - sezonski
Natka Živković, vlasnica agencije za animatore koja još uvijek s velikim entuzijazmom i ljubavlju radi svoj posao, smatra da je posao animatoru bio i ostao "probuditi dijete u svakom čovjeku".
Nažalost, dogodilo se nešto drugo. Nekad je posao turističkog animatora bio posao budućnosti, a ne kao danas - sezonski. I u tom smislu turizam je ljude prevario jer se razvijao u smjeru profita i pritom zaboravio na ljude. Sada smo u situaciji da se u savršenim hotelima gosti i animatori boje jedni drugih, kaže Natka Živković.
Mario Hitri, prvi dubrovački animator
Osnovni problem danas u turističkoj animaciji, kako se moglo čuti na skupu, kastracija je animatora. Postali su nečujni i nevidljivi gostu te po mišljenju rukovodećih ljudi u turizmu, nepotrebni "jer turisti koji dođu na odmor traže mir i isključivo svoju sjedalačku i pasivnu ulogu u animaciji". No, to je pogrešno, smatraju stručnjaci koji su u jednoj večeri znali zabavljati između 300 i 500 gostiju, kao što je slučaj s Mariom Hitrijem, prvim dubrovačkim animatorom koji se tim poslom počeo baviti daleke 1966. godine.
- Nisam imao od koga učiti, ni na koga se ugledati. Zapravo, gosti i ja učili smo jedni od drugih, kaže o svojim počecima dubrovački gospar Hitri.
Današnji "fast food" animatori
Dorina Mrkoci smatra da je jedini pravi i mogući izlaz vratiti staru animaciju, uposliti ljude koji je žive, a maknuti iz svih segmenata u turizmu ovaj "fast food" na djelu.
- Animaciju, kakvu smo nekad imali i poznavali nećemo imati sve dok današnji vlasnici hotela i menadžeri ne shvate da turizam ne čine objekti, ma koliko god bili luksuzni i lijepi, već osobe koje u njima rade. Animacija se živi i kako je netko lijepo rekao, animatorom se ne postaje, on se rađa. Sve dok animator može postati osoba koja se obučava tek 15 sati, koja u ovaj posao ide jer nema bolje mogućnosti, turistička animacija i ljudi koji sa srcem u njoj rade neće dobiti svoju drugu šansu, zaključila je Mrkoci. (Nina ORLOVIĆ RADIĆ)