Znam covjeka koji dan zapocinje pricom iz Jergoviceve "Historijske citanke"; otvori je nasumce i cita uz prvu jutarnju kavu, prica za dušu daje mu snage da krene u novi dan, kaže on. I zaista, odvuce te ta proza, magicnog i raskošnog pripovjednog ritma, usisa te ta literarna stvarnost.
Miljenka Jergovica ljudi ili obožavaju ili osporavaju, što zbog njegovog književnog, što zbog polemickog talenta. Stvar je to citateljskog ukusa, ali i svjetonazora. Medutim, cinjenice su tu: pisac je to iznimno golemog opusa, dobitnik brojnih domacih i svjetskih nagrada i priznanja, najtiražniji i najprevodeniji naš pisac.
Samo u deset mjeseci ove godine objavljeno je osam prijevoda Jergovicevih knjiga, medu kojima po jedan americki, njemacki i talijanski. Prošle je subote u Puli predstavljao novi roman Milane Vlaovic "Bomboni od meda", a bit ce gost i predstojeceg Sajma knjige u Istri.
Drama identiteta središnja je tema ovogodišnjeg Sajma knjige u Puli, a govorit ce se i o Ivi Andricu, simbolu "drame identiteta" na ovim našim prostorima. Vas zovu novim Andricem, njemacki Vas izdavac najavljuje kao buduceg nobelovca, cesto ste pisali o Andricu i drugim prešucivanim velikanima s ovih naših prostora, jednom ste rekli da Vi i pišete samo o identitetu. Kakav je to problem s Andricevim identitetom?
- Ivo Andric je jedini južnoslavenski nobelovac i to je ono, nažalost, zbog cega je on javnosti najzanimljiviji. Prijepori koji nastaju oko Andrica su zapravo prijepori oko Nobelove nagrade. Ne bi danas Hrvatima bilo toliko stalo da reintegriraju Ivu Andrica u hrvatsku književnost da on nije nobelovac.
E, sad, što jest njegov identitet i kome Andric, banalno receno, pripada? Na jednom je mjestu sam rekao: sve moje je iz Bosne. Najvecim dijelom svoga književnog djela pisao je o Bosni i vec samim time je bosanski pisac, valjda i najznacajniji bosanskohercegovacki pisac uopce.
Veci dio života proveo je u Beogradu, pisao je istocnom varijantom srpskohrvatskog jezika. Tako je on taj jezik nazivao, a ako ga mi nazivamo drukcije, nemamo pravo mijenjati ime koje je on za svoj jezik koristio, kao što nemamo pravo mijenjati ni Andricev jezicki sadržaj i supstrat.
Ali samim time što je pisao istocnom varijantom srpskohrvatskog jezika, što je veci dio svoga života proveo u Beogradu, unutar institucija srpske književnosti, on je veliki srpski pisac, i cjelinom svoga djela Andric je srpski pisac.
Istovremeno, po rodenju i po porijeklu je bosanski Hrvat.
Važan dio njegova proznoga opusa, niz pripovijetki, romani "Travnicka hronika" i "Prokleta avlija", imaju elemente bosanskohrvatskoga kulturnog, nacionalnog i društvenog identiteta, i po tome je Andric bosansko-hrvatski pisac. A samo hrvatski pisac, bez važnoga dodatka bosanskohrvatski je u onoj mjeri u kojoj je Bosna i Hercegovina, u kojoj su bosanski Hrvati dio hrvatske književnosti. To je jedna moguca šifra, pojednostavljena, Andricevog identiteta.
Sve te muckalice vjera i naroda na ovim našim prostorima trebale bi biti naša prednost, da ne kažem brend, koji bismo trebali izvoziti.
- Ta muckanja, ti prelazi, ti nesigurni identiteti su u kulturnom i civilizacijskom smislu velika blagodet, blagodet i za Bosnu, i za recimo Istru, koja je takoder kroz svoju povijest bila sva smuckana. Medutim, u ratna vremena, u neposredna poratna vremena, u vremena krize to je zapravo najvece životno, obiteljsko i privatno prokletstvo, ono preko cega su moguca protjerivanja, egzodusi, genocidi, velike ljudske nesrece...
Dakle, ta izmiješanost, ta nesigurnost identiteta je u mirno doba zlatni rudnik svake kulture, ali u ova druga vremena za pojedinca to zna biti prokletstvo.
Dobro ste dijagnosticirali krizu u izdavackoj djelatnosti: da iza opce kuknjave da se knjige ne prodaju, da nitko više ne cita, zapravo stoji loša izdavacka politika, odnosno posezanje izdavaca za hit-naslovima, što mi u medijima dobro poznajemo kao žutilo. Komercijalizacija i banalizacija sadržaja odbila je i ono malo pravih citatelja.
- To je taj paradoks, što kod nas nema citatelja ove priglupe americke vampirske književnosti jer kod nas citaju, uglavnom, samo vrlo pismeni i kultivirani ljudi, dok oni kojima bi ta vampirska književnost trebala biti namijenjena zapravo ne citaju ništa. U Hrvatskoj tako postoji taj paradoks da se vrlo cesto nezahtjevne knjige, koje se objavljuju da bi postale bestseleri, prodaju lošije nego ozbiljna književna djela.
Isto se dogada i s medijima, kao da su svi citatelji i gledatelji zainteresirani samo za trivijalne teme. Što je sa zahtjevnijom publikom, tko se njima obraca?
- To je neobicna stvar kad je rijec o novinama. U zadnjih desetak godina hrvatsko novinstvo je retardiralo, idiotiziralo se. Izgubile su se rubrike kulture, nekad ozbiljni listovi su pretvoreni u tabloide, ali im je istovremeno dramaticno pala naklada, što bi nešto trebalo govoriti izdavacima.
Možda to nije u izravnoj vezi, sigurno nije, ali u vrijeme kada su sve dnevne novine u Hrvatskoj imale tjedne kulturne priloge, naklade su bile vece za pedesetak posto. Cudi me da izdavaci još nisu primijetili da Hrvatska ima ogranicenu publiku za tabloide, a da publika koja nešto doista i cita i koja ima nekakve intelektualne prohtjeve, kulturne ili barem politicke interese, više i ne cita domace novine, jer je zamorena gledanjem golih stražnjica.
Ove, još jedne krizne godine, prave su izdavacke bisere objavili neki sasvim mali, nepoznati izdavaci, ali za te knjige šira javnost ne zna, o njima se ne piše niti ne govori...
- Da, to je tako, Hrvatska sve dublje i dublje tone u jedan mracni provincijalizam kakav mi za svojih života nismo prethodno ni vidjeli.
Dakle, idemo unazad iako se stalno hvalimo da smo raskrstili s tudmanizmom, pa sad sa sanaderizmom?
- Nažalost, nama se tudmanizam vratio na najcrnji i najgori nacin, radikalniji nego što je ikad bio. Recimo, ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko ima onu vrstu revizionistickih sentimenata kakvi su cak i u Tudmanovo vrijeme bili nedopustivi, cak ni Tudman ne bi dopustio svome ministru da javno govori da je antifašizam za njega uvreda.
Danas, u današnjoj Hrvatskoj kojom još uvijek, nadam se još kratko, vlada HDZ Jadranke Kosor, ustaštvo i fašizam su uzdignuti na razinu pozitivnih društvenopolitickih vrijednosti, i o tome treba govoriti otvoreno i bez ikakve zadrške. Vi imate srecu što živite u Istri i što preko Ucke taj trend srecom nikako ne može ni proci.
Istra ni nema tu ustašku, NDH-ovsku povijest...
- Istra nema ustašku povijest iako ima jedan mracan komad fašisticke povijesti i jedan dobar komad one najgore komunisticke povijesti koja je, nažalost, dovela do egzodusa Talijana iz Istre, što je takoder mracan element naših povijesnih i politickih identiteta. Ali, srecom, u Istru likovi poput Tomislava Karamarka ne mogu doci.
Oni koji Vas ne vole najviše Vas prozivaju zbog ogorcenosti i bijesa u polemikama s neistomišljenicima. Nije li to Vaš izraz životne strasti, želje za sudjelovanjem u životu, što postaje prava rijetkost? Svijet se upravo i suocava s posljedicama ravnodušnosti, malodušnosti, nezainteresiranosti.
- Zadnjih pet-šest godina, a zadnju godinu potpuno, prestao sam na bilo koji nacin sudjelovati u kulturnom i društvenom životu hrvatske prijestolnice. Jedino što pišem kolumne u Jutarnjem listu. Mimo toga, nema me u medijima, ne dajem intervjue, niti izjave o bilo cemu, ne sudjelujem ni u kakvim književnim manifestacijama u Zagrebu.
Ne odgovaram ni na kakve napade i ne sudjelujem u polemikama, jer sam shvatio da je to, nažalost, u Hrvatskoj unaprijed izgubljena borba. Ako cu se s nekim svadati, svadat cu se ili u privatnom aranžmanu ili kad odem na godišnji odmor izvan Zagreba.
Nema ni mogucnosti a nema ni smisla, a možda nema ni potrebe, jer ako je ljudima koji žive na kulturnoj i javnoj sceni Zagreba ugodnije i ljepše ovako, u zajednickom brlogu, u kojem im je toplo i dijele jedni s drugima svoj tjelesni vonj, zašto bih im baš ja kvario gušt? Narocito ne bih taj gušt kvario hrvatskim piscima. Neka samo mašu svojim kitnjastim repovima i medusobno se njuškaju oko spolnih žlijezda. (Razgovarala Duška PALIBRK)
OVO JE SKRACENA VERZIJA TEKSTA. CIJELI RAZGOVOR PROCITAJTE U PRILOGU ZOOM TISKANOG IZDANJA GLASA ISTRE OD SUBOTE.