Pijesak, pijesak i pijesak. Na tlu, u zraku, plucima. Škripi medu zubima, škaklja u ušima, grebe u ocima. Kretanje u oblaku pješcane prašine nalikuje putovanju bez pocetka i bez kraja, dok se sunce jedva nazire kroz koprenu sitnih zrnaca što lepršaju zrakom. Harmatan, topli vjetar sa sjevera, doputovao je u Saharu. Pustinjski nomadi nazivaju ga »topli dah pustinje«, a kad on puše, pustinja podrhtava, dine se mijenjaju, horizont nestaje. Nalik je toplom fenu koji se ukljuci negdje krajem prosinca, puše sve jace i jace do ožujka pa se potom lagano smiruje. Podiže finu pješcanu prašinu koja zrak oslikava narancastim nijansama smanjujuci vidljivost na nekoliko stotina metara. Prašnjavi oblak katkad doputuje i do naših obala, a zrnca mu se znaju naci i na atlantskoj obali Amerike. Vjetar je to koji ne poznaje granice i prijatelj je ljudi koji granice ne priznaju.Mnoge su price o njima ispricane i mnoge su ostale tajna. Pustinja je njihov dom, putovanje nacin života, a sebe jednostavno nazivaju Kel Tamasheq - »oni koji govore jezik tamašek«. Medu susjednim narodima poznati su i kao Kel Tagelmust - »ljudi omotani velom«. Ipak, najpoznatiji su kao Tuarezi. Ljudi su to koji vec stoljecima misteriozno putuju pustinjom stvarajuci legende o tajanstvenim plavim jahacima kojima se samo oci vide. Naime, turban ili tagelmust dugacak je komad tkanine. Omotan oko njihovih glava i donjeg dijela lica potpuno im prekriva kožu, ostavljajuci otkrivene samo oci. Koriste ga da bi se zaštitili od sunca i sveprisutnog pustinjskog vjetra, ali cesto ga ne skidaju ni u kuci. Nose ga samo muškarci i, što im je viši društveni status, to je prije ostati pokriveni prilikom susreta sa strancima. Neke skupine Tuarega »ispod turbana« cak vode i ljubav s vlastitom ženom, a drugi u kucnoj atmosferi jedu, piju, spavaju ili se kupaju omotani omiljenom im tkaninom. Ali to su ipak ekstremni slucajevi.Porijeklo drevnog obicaja prekrivanja lica, osobito usta, veže se uz vjerovanje da zli duhovi tim putem mogu uci u dušu covjeka. Medutim, i sami Tuarezi kažu da su davno vec zaboravili pravi razlog tome i u šali dodaju da je to možda bio samo modni hir nekog davnog pretka koji je, eto, opstao do danas i postao simbol plemenske prepoznatljivosti. Muškarci ga pocnu nositi kad dosegnu zrelost. Poslije se godine u njihovom životu teže broje jer oci ne stare, a bore se ne vide.Svoju tradicionalnu odjecu i turbane Tuarezi boje indigoplavom bojom. Zbog plavicastog odsjaja tkanine na njihovoj koži širom pustinje poznati su i kao »plavi ljudi Sahare«.
Nošena pricom o legendarnim nevidljivim pustinjskim nomadima krenula sam u potragu za njima, s obale oceana, drevnom karavanskom rutom od Maroka prema Nigeru.Iscrtane na geografskoj karti, linije starih karavanskih putova kroz Saharu nalikuju tankim nitima gigantske paukove mreže. U središtu su guste i vrte se na podrucju Agadez (Niger), Kano (Nigerija), Gao i Timbuktu (Mali), a potom se lepezasto šire do obala mora. Staroegipatski karavanski putovi završavali su u Memfisu i Tebi, kasnije u Kairu, do Tripolija (Libija) vodio je Put kocija, koji je ime dobio po slikarijama dvoprega na stijenama duž rute kroz središnju Saharu, a Kraljevskom cestom putovalo se sve do Mogadora (današnja Essaouira, Maroko) na Atlantskom oceanu.Iako se deve još i danas koriste na kracim putovanjima jer su jeftinije, razna prometala na cetiri kotaca ipak su popularnija. Lagano ljuljanje u ritmu devina hoda ustupilo je tako mjesto škripi poluraspadnutih kombija i kamikaznoj brzini terenaca.Ceste kroz Mauritaniju su uglavnom ravne, u zavojima se ukljuce žmigavci, a kad netko dolazi iz suprotnog smjera potrubi se za pozdrav (ili budenje). Prometala nema mnogo pa je životinjski svijet zagospodario cestom. Najtvrdoglaviji su magarci. Lijeno leže ili stoje grijuci se na vrelom asfaltu i ne reagiraju ni na trubljenje ni na škripu kocnica. Ahmed, veteran na ovim cestama, pri susretu sa životinjama ne smanjuje brzinu, vec samo sleti s ceste, zaobide magarce, deve, koze ili ovce i vrati se na asfalt kao da nije bilo ništa. Za sijede ne brine jer mu je glava ionako vec bijela. Nakon prelaska na teritorij Malija pozdravila sam se s Ahmedom i asfaltom i krenula s prijateljima Talijanima putem pijeska, cestom gdje ceste više nema, zamišljenom GPS linijom stare karavanske rute. Putovali smo danima, izmedu dina, grmlja, kamenja i stijena, puževom brzinom. Temperatura je iz dana u dan rasla, do za nas maksimalna 44 stupnja Celzija, auto nam je zakuhao nekoliko puta, gumu smo probušili tko zna gdje al' najšokantniji je bio bliski susret s jatom skakavaca. Iznenada se pojavio tamni oblak i u tren cijeli je auto bio prepun debelih mesnatih skakavaca velikih kao golem muški dlan. Gledali su nas svojim buljookim ocima lamatajuci krilcima. Bljak!U pustinjskom pejzažu, njihovi prijatelji termiti napravili su pravu izložbu kreativnog graditeljstva. Termitnjaci razlicitih oblika, velicina i širina poput gigantskih gljiva izranjaju iz suhe zemlje. Neki dosežu visinu i do 5-6 metara, nadvisujuci tako usputne prolaznike, kamione, nomade i deve.
Na sjeveru Malija živi nekoliko razlicitih etnickih skupina. Najviše ima Bambara. Sjedilacki je to narod koji ujedno cini i najvecu etnicku grupu u zemlji (33 posto populacije). Fulani su uglavnom nomadski pastiri i mogu se susresti gdje god im stado nade ispašu. Sitni ožiljci pored ociju i usta oslikana crnom bojom njihova su etnicka obilježja. I na kraju, tu su Tuarezi, takoder nomadski pastiri, prepoznatljivi po svojim plavim turbanima (premda katkad mogu biti i crni ili bijeli). Nekoc su bili strah i trepet karavanskih putnika, a pisci ih još i danas nazivaju gospodarima pustinje. Zašto? Samo jedan pogled na njih dovoljan je da oživi legende i stare price o njima.Jednoga dana pojavili su se sasvim tiho, obavijeni pješcanim velom. Prošli su na nekoliko koraka od naše podnevne, male, improvizirane hladovine. Ni jedan nije rekao ni rijeci, niti je podignuo ruku za pozdrav. Zamotani u plavo, s crnim turbanima na glavi, prodornog pogleda, lagano su se ljuljali na ledima vitkih deva. Svaki je imao dugacak štap u ruci i dvije velike vrece od kozje kože pune vode, privezane poput bisaga s obje strane sedla.Kretali su se lagano, kao da lebde. Velika stopala deva necujno su dodirivala suho, ispucano tlo. Culo se samo duboko disanje životinja i nakon nekoliko trenutaka opet su nestali u pješcanom velu, na putu u beskrajnu pustinju, ne ostavljajuci nikakve tragove svojega prolaska, neuhvatljivo i misteriozno, poput duhova. Kamo idu? Odakle su došli? I kako na tom tlu bez staze, bez vidljivog horizonta prepoznaju svoj put?