Slavni svirač table i udaraljkaš Trilok Gurtu je jedna od zvijezda ovogodišnjeg 4. Valamar Festivala koji će se od 25. do 29. lipnja održati u Poreču. Sa svojim će međunarodnim sastavom nastupiti 27. lipnja u predivnom ugođaju otočića Sv. Nikola. Tijekom karijere Gurtu je svirao s poznatim glazbenicima raznih žanrova: Archiem Sheppom, Bobom Dylanom, Ericom Claptonom, Cesariom Evorom, Katiom i Marielle Lebeque i skupinom Oregon. Kao vođa skupine snimio je niz albuma na kojima su svirali slavni glazbenici poput Joea Zawinula, Ralpha Townera, Pata Methenyja i Salifa Keite. Svestran je udaraljkaš koji uspješno spaja indijske ritmove sa swingom jazza, žestinom rocka i glazbom raznih kultura, poput afričke, brazilske, indonezijske, japanske ili kineske. Down Beatovi kritičari godinama su ga proglašavali najboljim udaraljkašom, a isto priznanje dodijelio mu je i časopis Drum Magazine.
- Kako ste otkrili glazbu?
- Nisam ja otkrio glazbu, nego je ona otkrila mene. Glazba odabire ljude koji će postati glazbenicima. Bila je u obitelji i slušao sam je odmalena. Učio sam slušajući glazbu i otkrivajući kako djeluje na ljude. Tada još nisam razumio ljude koji su govorili da je glazba bliža Bogu nego religija. Danas je indijska glazbena scena ogromna. Prodiru drum'n' bass, ambijentalna glazba, world music i svi ti stilovi koji prije nisu postojali. Ali, ja sam želio svirati drukčije. Volio sam Jimija Hendrixa, a tek poslije upoznao sam jazz - improviziranu glazbu i iznimnu američku umjetnost s afričkim korijenima. Danas spajam glazbu Afrike i Indije i donosim je u Ameriku.
- Koju ste glazbu slušali u mladosti, dok ste još živjeli u Indiji?
- Poput ostalih, uz indijsku glazbu slušao sam i BBC. Ploče Beatlesa, Jamesa Brownea, Hendrixa i Motowna slušao sam tijekom školovanja u katoličkoj školi koju sam polazio iako nisam katolik. Predivno je biti odvojen od religije. Nisam ni katolik ni musliman ni hinduist ni budist. Moja je religija glazba. Ne marim za to tko je koje vjeroispovijesti. Važno je kakav je tko. Odrastao sam i s rockom. Poslije sam bio fasciniran jazzom koji je, poput indijske, improvizirana glazba i iznimna umjetnost.
- Što je za vas značila suradnja s Johnom McLaughlinom? Naime, vi ste promijenili zvuk njegove glazbe.
- Zajedno smo razvijali dobru glazbu. Uzeo je na sebe odgovornost vođe sastava, a ja sam se sto posto davao. Jedino tada bio sam sideman u nečijem sastavu. Svirao sam i s Katiom i Merielle Labeque, ali kao gost. Čak i kad sam svirao s Cherryjem, bio sam gost. Od McLaughlina sam mnogo naučio, a uvjeren sam da je i on od mene. U takvim suradnjama učimo jedni od drugih. Na taj način moramo nadahnjivati mlade glazbenike.
- Kako se jazz glazba uklapa u tu priču?
- Jazz je izvrsna umjetnost. Fascinantan je. Ali, to je samo jedna od glazbi u kojoj se improvizira. Sviđa mi se to što rade Wynton i Branford Marsalis, ali ne volim samo očitovanja tehnike i složenosti, nabacivanje akordima i promjenama. Ne mislim da je Miles Davis bio jazz glazbenik. U jednom je trenutku spoznao da stagnira, da put kojim se kreće nikamo ne vodi i potpuno je okrenuo svoju glazbu. Danas su jazz glazbenici poput intelektualaca. Na njihovu glazbu ne možete plesati niti lupkati nogom. Da bi je razumio, moraš razmišljati o tome. Indijska glazba nije takva. Volim razne vrste glazbe. (Razgovarao D. HRVOJ)
ČITAJTE VIŠE U TISKANOM IZDANJU