Ozren Grabarić kao Andrej Prozorov otvara "Tri sestre" u ispravnom stavu za vježbanje violine. Kratko namješta instrument, oklijeva nekoliko trenutaka pa rezolutno prelazi na njegovo piljenje. Prepiljena točno po sredini, violina postaje ogrjev. Ili neki drugi drvni otpad.
Ova emblemska slika zaista je redateljski točno postavljena na sam početak izvedbe. Jer u predstojeća tri sata (nimalo napornog) trajanja predstave bit ćemo s likovima koje odlično poznajemo, s ljudima koji od svojih viškova znanja i strasti nikako ne mogu stvoriti glazbu povjerenja u rasap koji ih progoni, kao što ne mogu izgraditi ni odnose koji bi ih ispunili mirom i zadovoljstvom. Ansambl Dramskoga kazališta Gavella izvanredno je uspješno surađivao s makedonskim redateljem Slobodanom Unkovskim oko kompleksnosti Čehovljevih situacija.
Od same podjele nadalje, uloge se pretvaraju u sustav mikrosvjetova koji hrle jedni k drugima, stalno se iznova promašujući, sudarajući ili pronalazeći nešto što zapravo nisu tražili. Iako smo posljednjih desetljeća vidjeli i groteskne i gorke i tragične i burleskne inscenacije Čehova, nikada do ove izvedbe nismo se imali prilike susresti s komikom koja neprestano titra na rubu tako velike ranjivosti izvođača da može izazvati i suze. U tome je, nesumnjivo, golemi uspjeh Gavellina ansambla i Unkovskog kao redatelja.
Ali ne bih krenula od naslovnih uloga, nego od fenomenalnog Filipa Šovagovića kao vojnog liječnika Čebutkina. Njegova plesna koreografija radosti prema životu, zaigranosti i prkosa, pokreta koji se uvija desno i lijevo kao da istovremeno citira skijaški slalom i izmiče nevidljivom protivniku, uz veliku toplinu i prodornost Šovagovićeve fizičke prisutnosti na sceni, postižu učinak koji bismo, artoovski govoreći, zbilja mogli nazvati poezijom glumačke izvedbe.
Jer ovaj Čebutkin s jednakom lakoćom može skočiti kroz prozor, iscrpljeno pasti na pod kao i plesati tako da s lakoćom preskoči stol. Pred nama je lik koji urla o stravičnosti samoće, ali i lik koji na mnogo načina bdije nad kćerima žene koju je volio. Svakako uloga za pamćenje.
Sjajan je i Ranko Zidarić kao ledeno miran, pristojan i odmjeren Veršinjin, predmet požude malomještanskih ženskih fantazija, lice koje nadahnuto propovijeda, ali nipošto ne živi idealizam svojih rečenica. Vrlo teška uloga, koju je Zidarić odigrao samo na jednom mjestu (podrugljivim i sladostrasnim smijehom iskusnog lovca) odajući koliko je poza sanjara zapravo "mehanička" donžuanska zamka.
Pravi je idealist ove predstave Hrvoje Klobučar kao barun Tusenbach, spreman i poginuti za ženu koja mu otvoreno priznaje da ga nije u stanju voljeti. Tu je i potencijalni terorist, Živko Anočić kao Saljonij, u pogođenoj mjeri ekscentričan, neumoljiiv i opsesivan. Anočić iznimno uvjerljivo igra socijalnog autsajdera zaglavljenog između humora i očaja.
Možda najsnažniju ulogu karijere ostvaruje i Bojana Gregorić Vejzović kao primitivna, okrutna Nataša Prozorova, svjesna da nikada neće zadovoljiti standarde aristokratskog doma, ali zato spremna na sve vrste teškoartiljerijske socijalne osvete.
Sven Šestak svog je učitelja Kuligina, Mašinog muža, postavio s toliko nesmiljenosti prema višku malograđanskog morala lika, ali i sa zaigranošću i sposobnošću opraštanja, da prvi put otkad gledam interpretacije "Tri sestre" razumijem zašto ga je Maša kao osamnaestogodišnjakinja izabrala za muža. To je netko kome je uistinu stalo do ljudi; nije samo karikatura provincijskog profesora.
"Tri sestre" Slobodana Unkovskog podsjećaju nas da velike predstave mogu ući u emocionalne prostore koji bi nam izvan kazališnog okvira možda bili nepodnošljivi, ali na pozornici prema njima uspijevamo izgraditi i humorni odmak i tragičnu identifikaciju.
Jer na Čehovljevoj pozornici nema sretnih ljudi. Kao što nema ni nesreće koja se ne bi mogla prihvatiti, niti okrutnosti koja se ne bi mogla oprostiti. Zato je ispravna i odluka Unkovskog da ne skraćuje tekst predloška. Time je Čehovljeva, ali i glumačka dubina, došla do punog izražaja. (N. GOVEDIĆ/Novi list)
VIŠE U SUTRAŠNJEM TISKANOM IZDANJU.