Izmedu 25. i 31.
prosinca talijanski su potrošaci potrošili za pice i hranu 2,7 milijardi
eura. Statistika govori da su kupili osam milijuna
kilograma punjenih svinjskih nogu, poznatih kao cotechini i zamponi,
kupili su sto milijuna komada panettonea i pandora, što je dio njihove,
a i naše tradicije, i oko pet tisuca tona lece koju naši susjedi gutaju
jer vele da nosi srecu pa im je to nezaobilazni gastronomski
pocetak godine.
No, u svemu tome zaprepašcuje konacni podatak da je
trecina kupljene hrane ostala neiskorištena: trecina svega što su kupili
trenutno je na cekanju u frižideru ili u špajzi i najvjerojatnije
ce veci dio toga završiti u smecu.
Utemeljitelj pokreta Slow Food, Talijan Carlo
Petrini, nedavno je iznio podatak da talijanski potrošaci dnevno
bacaju u smece pet tisuca tona hrane, a poslužio se tim podatkom da bi
odgovorio na pitanje jedne potrošacice koja ga je upitala kako se može
kvalitetno hraniti netko tko mjesecno zaraduje 1.300 eura, što je za
talijanske prilike skromna placa.
Kvalitetna hrana je skupa, ali je Petrini uz informaciju koja govori o rastrošnosti talijanskog
potrošackog društva unatoc krizi dodao i drugi ne manje intrigantan
podatak: 1970. svaki je Talijan u prosjeku za hranu trošio 34
posto mjesecnog prihoda, a danas troši tek 14 posto, a kao dodatno
obrazloženje neke druge logike potrošacke groznice iznio je podatak da
Talijani gotovo 12 posto mjesecne place izdvajaju za troškove mobilnog
telefona.