Što zbog velikog uspjeha njihovog recentnog filma "Ustav Republike Hrvatske" koji hvale i gorljivi kritičari hrvatskog filma, što zbog popularnosti scenarističkog dvojca Ante Tomića i Rajka Grlića, ali i promotorskog tandema feralovaca Borisa Dežulovića i Predraga Lucića, sinoć je Crveni salon pulskog Doma hrvatskih branitelja bio impresivno natiskan publikom. Bio je to prvorazredan događaj na pulskom Sajmu knjiga ne samo zbog obilnih doza humora, već i stoga jer je to bila i tribina beskompromisnih analitičara hrvatske stvarnosti.
Tom je prilikom promovirana i knjiga/scenarij "Ustav Republike Hrvatske", a ovu ljubavnu priču o mržnji objavila je Hena com. Nakon "Karaule", ovo je drugi uknjiženi scenarij dvojca Grlić/Tomić, koji priča priču o četvero ljudi koji žive u istoj zgradi i zaziru jedni od drugih jer se razlikuju po imovinskom statusu, seksualnim navikama, nacionalnosti i vjeri, i koji vjerojatno nikada ne bi međusobno prozborili da ih na to nije natjerala nesreća i učinila međusobno ovisnim.
Nas 20-ak i pet, šest lezbijki
Kako je rekao Tomić svojedobno je Grliću poslao prvi zametak priče na 40-ak redaka, o transvestitu i o njegovoj susjedi.
- Nikad dotad nisam razmišljao da bih pisao o seksualnim manjinama, sve dok se nije dogodio splitski gay pride. Iz svih sakristija, iz svih župnih dvorova, iz HDZ-a, HČSP-a, svi ti luđaci počeli su govoriti da oni ne žele nakaze na ulicama. I onda shvatiš da ako netko ne smije na ulicu, ti moraš biti na ulici s tim čovjekom. Dođemo mi tamo, pet-šest lezbijki, ni jedan jedini peder i nas 20-ak vrlo glupih heteroseksualnih osoba. I ta se šačica suoči sa zapjenjenom gomilom koja baca kamenje i urla. Ja se oduzeo od straha. I u tom kaosu, strahu i bezumlju, pride je uspio samo zbog tih nekoliko lezbijki. Lezbijke su, onako, krupne žene koje se vole tući, mi smo se sakrili iza njih… i tako sam ja postao zainteresiran, rekao je Tomić, dobro nasmijavši prisutne. I baš je tada, veli, pomislio da su, zapravo, transvestiti, najveće face.
- Oni su baš frajeri. Trebaš biti frajer da bi se obukao u ženu. To je hrabra osoba, poštujem tu odjeću koja je politički stav; "to sam ja i ne dam se zajebavati". To da je izašao u štiklama i najlonkama, to je jebač, nastavio je dobro raspoloženi Tomić.
U ozbiljnije vode razgovor je usmjerio Boris Dežulović, rekavši da u ovih 26 godina u Hrvatskoj nije zaživjela niti jedna od jedanaest ustavnih vrijednosti normiranih člankom 3. Ustava RH (sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, socijalna pravda…).
- Ti su naši ustavi samo za pokazivanje. To je kao kad ljudi kupe kožne trosjede pa ne skidaju najlon, kazao je Tomić, dodavši da je htio da se, spram naše ušljive stvarnosti, bar u filmu nešto dobro dogodi i dobro završi.
Antologijska uloga Nebojše Glogovca
Redatelj i scenarist Rajko Grlić rekao je (putem skypea iz Ohija) da je preduvjet da film zaista ide u svijet to da ga se napravi beskonačno lokalnim - da ga se umoči u blato, u dušu, u ljude, u mirise, u sve ono što je lokalno. Tako će onaj drugi lako to prevesti u vlastiti život. U Indiji je, dodao je, puna dvorana sa suzama u očima i sa smijehom odgledala njihov film. Grlić ga je prikazao i svojim studentima u Ohiju, a ovi su nakon projekcije komentirali da je to film njihove, američke budućnosti.
- Mi smo film počeli slagati kad je taj ustašluk i sve što ide s njim bila stvar prošlosti. Scenarij je napisan, pa čak je i film snimljen prije nego što su se Karamarko i ovaj mali ustaša pojavili. Nama se dogodilo to da je nešto što je bio okus u ustima postalo 'javno dobro' i da je fikcija s velikog ekrana postala faktum na malom televizijskom ekranu. Tako je i bilo i s "Čarugom" 1991. Taj film o vođi i svemu što uz to ide izašao je gotovo isti dan kad su se na TV ekranima vidjele oko balvana u Kninu identične spodobe i identičan način razmišljanja. Odjednom nisi znao što je veliki, a što mali ekran, kazao je Grlić, nagrađen pljeskom.
Dežulović je naglasio veličanstvenu glumačku podjelu (Nebojša Glogovac, Dejan Aćimović, Ksenija Marinković i Božidar Smiljanić), posebno istaknuvši antologijsku ulogu srpskog glumca Nebojše Glogovca.
- Nebojša je Hercegovac koji ima beskonačno dobro uho; dugo samo se pripremali, ima fantastičnu koncentraciju. Možda mi je to najugodnija suradnja s glumcem; nikad nisam radio s takvim glumcem, nikad s jednostavnijom i čišćom komunikacijom. S malo riječi dobivao sam to što je film trebao, zaključio je Grlić. (Zoran ANGELESKI)