"Misaoni horizonti" naziv je izložbe rovinjskog likovnog umjetnika Bernarda Teklica otvorene u pulskoj galeriji Milotic. Teklic, inace aktivni sudionik hrvatske likovne scene i autor polivalentnih likovnih shvacanja, ovoga se puta predstavlja uglavnom u slikarskoj maniri kojom je odlucio prikazati svoju transparentu, odnosno društveno-politicku angažiranu stranu. Izložba je "zahvaljujuci" velikom valu hladnoce koji je zahvatio Hrvatsku okupila mali dio inace vrlo dinamicne i svekolike publike u sve omiljenijoj šijanskoj galeriji.
O svojim novim radovima autor je prilikom otvorenja izložbe kazao: "Suvremeno-globalizirano društvo se ubrzavajuce krece u pravcu koji život svodi na zadovoljavanje bazicnih nagona, a brzina kojom se dešavanja odvijaju sve manje dozvoljava svjesnu konzumaciju. Covjeku ponestaje vremena za sebe, ocekuje se da bi vremena trebao imati sve više buduci da bi mu suvremena tehnologija trebala olakšati život. Cini se da se covjeka prisiljava fizicki robovati a psihicki robotizirati. Vlada kult tijela, mladosti i novca. Nije li to možda demon bezdana iz knjige Otkrivenja kojemu je hebrejski ime Abadon (propast, uništenje), a grcki Apolion (razaratelj, zatornik) Otk. 9,16. Biblija prorice duhovno vrijeme Sodome i Egipta, razvratnosti i ropstva."
Ciklus "Misaoni horizonti" zapravo je transparent koji govori o autorovim promišljanjima o svjetskom poretku i globalizaciji. Likovni jezik sveden je na minimum, osobni rukopis i krajnju simboliku iz koje se izdvajaju popularni "smajlici" kao aluzija na sveprisutno "lajkanje" i "zatupljujucu" facebook ikonografiju koja je u potpunosti okupirala i zadominirala opceuvriježenim komunikacijskim praksama medu ljudima svih generacija.
Slika "Hommage a Munch", skulptorska instalacija globusa ili pak rad u obliku križnog ogledala kao ogledala duše, konceptualne je prirode, kao uostalom i velik dio izloženog slikarskog ciklusa. No, autor unatoc kritickim stavovima ipak ne zazire od doze dopadljivosti, pa se tako osim simbolickih i gotovo suprematisticki izvedenih radova u ovom postavu nalaze i slike lirske provenijencije, ocitih komercijalnih tendencija.
One nisu, kako i autor veli, namijenjene strucnom dijelu publike, vec standardnoj likovnoj publici neformalnih shvacanja slikarstva. Naime, u tim se ciklusima autor koristi prokušanim metodama apstrahiranja geometrijskih oblika koje solidnom dozom ekspresije pretvara u proizvod namijenjen konzumeristima koje ujedno i proziva u svojem "manifestu".
Za razliku od radova/transparenata koji se doticu art bruta u kojima Teklic beskompromisno i nagonski iskaljuje svoje emocije, potonji radovi ne vrište istom jacinom poput ovih koji u svojoj naravi sadrže centralnu misao koncepta postava. Jasno je da se radi o vrlo educiranom autoru, svjesnom deja vu efekta svojih transparenata koji ce nakon što se izložba zatvori biti premazani novim slojevima te biti hibernirani u neki drugi oblik.
Rijec je o jasnom stavu i potrebi umjetnika da u galerijski prostor donese svoja razmišljanja i na najjasniji nacin (autorski rukopis pisanim slovima) kaže, upozori, izjasni se, opomene, skrene pozornost, pobuni se, zauzme stav, iskaže ga i založi se da dopre do publike. To je svojevrsna autorova misija, momentalna, ali decidirana i vrlo jasna faza koja je naprosto morala izaci iz njega kao odušak i ispušni ventil.
U ovom slucaju slika je tek medij kojom autor zove na pobunu, bunt, revoluciju ukoliko ustreba... Valja ponoviti - slikarstvo je to koje nema osobite veze sa slikarstvom vec s cinom stvaranja u vremenima kada se od umjetnosti jako teško živi. Srecom, "Siromah nije tko malo ima vec tko puno žudi" centralna je misao zapisana na istoimenoj slici, ujedno i esenciji ovog eksperimentalnog i privremenog autorovog istupa.
Izložba je ostvarena uz financijsku pomoc Grada Pule, Grada Rovinja te tvrtki Maistra i Valalta, a može se razgledati do 16. veljace. (Piše Vedran ŠILIPETAR)