Po tradiciji, riječ je progovoriti koju o samom otvaranju i vatrometu - o filmovima ste već sve čuli - a dojmovi kažu da je voditeljski par previše pričao, kao da su oni glavni akteri festivala, a ne svi ostali. Dobro je da više nema onih nepotrebnih (a ni jeftinih) predigra i skakutanja po pozornici, ali je opet izostalo da se na samom početku, odmah nakon himne (bravo Vanna) predstavi članove žirija, koji su spomenuti ali ne i viđeni, a ovo im je bila i jedina prilika da se kao bar neki gosti pred punom Arenom vide. Vatromet standardno bučan, važno je da se tradicija jednog od najstarijih vatrometa s ovih prostora nastavlja, a najbolje su ga vidjeli oni ispred Arene. Dvije cure kraj mene od himne do završetka vatrometa nisu digle pogleda s mobača, ni milimetra, ni praska.
U dva kadra sažeo cijelu priču
No, drugi dan je ipak donio filmove za koje se može bez zadrške reći da nisu zalutali u Arenu: "Goran" Nevija Marasovića udahnuo je filmsku draž Gorskog kotara, kojega se sjećamo na ekranu kao scenografije u partizanskim krjesovima, a vidjesmo da može biti pravi Fargo i idealna scenografija za hladno - tople društvene frustracije. Marasović je svojim trećim igranim filmom potvrdio ulogu jednog od najnadarenijih mladih hrvatskih autora, što se najbolje vidi u nekoliko kadrova - u samo dva kadra je sažeo cijelu priču postavljanjem i zaključavanjem brave na improviziranoj sauni.
Za tu radnju mnogim našim režiserima trebala bi bar trećina filma; te mjerenje, pa čašica rakije, pa stigne se, pa udari se u prst, pa krivo zakuca čavao i bla bla bla… a kada na kraju shvatite da će ista ta brava nekoga stajati života, sve dobiva na važnosti. Naime, pravi autor okuplja i prave suradnike, a prije svega se to odnosi na izvrsnog scenarista Gjermunda Gisvolda, potom na izbor glavnog lika Gorana (Franjo Dijak), glazbe (pulska braća Sinkauz, plus slovenske popevke i potočić Zdenke Vučković) i kao okvir svemu upečatljiva kamera Damira Kudina. Prvi kadar filma s opatijske šetnice s Linom (Nataša Janjić) kao da sugerira da život može biti lijep, ali već naredni kadar s ralicom u dubokom snijegu vrišti da je to stvarnost, surova i hladna (Delnice).
Između toga toplo-hladnog najprije slutimo, a tek onda otkrivamo svu surovost lažnog prijateljstva, očinskog nerazumijevanja, bračne nevjere, lažne ljubavi, prikrivene seksualnosti i kao po ključu, bez milosti ali iskreno, svako dobije svoju dozu kazne. Lina je noseća, ali ne s Goranom, koji opet sumnja u prijatelja Borisa (Goran Bogdan), dok mu iskrenu podršku daje šura Niko (Janko Popović Volarić), kojega hladan otac (Milan Štrljić) ne prihvaća zbog njegove sklonosti, posebno arhitektu (Filip Križan) i kada sve te konce pohvatamo ispred nas su u nevinoj bjelini snijega četiri leša.
Ovdje nije važno tko se kako deklarira, ovdje je bitno da je čovjek nesretan ili sretan, a sve ostalo su nijanse, koje tako impresivno povezuje malo je reći fenomenalni Dijak. Na neki način nam je ovim Gisvold pokazao što je glavna boljka hrvatskog filma, ali da može biti i pravi preokret do vrhunske priče s novih lokacija. I kada se na kraju kadar s Linom u Opatiji proširi i na Niku i Gorana pitamo se je li moglo bez svega toga, je li život mogao biti samo topli pogled u kupačicu, ili će zadobivene rane ostati, kao i sama Lina, zauvijek slijepa opomena.
Poneki mačo muškarac mora stradati
I u ovom hrvatskom, kao i u BiH filmu "Naša svakodnevna priča" Ines Tanović (koprodukcija s Hrvatskom i Slovenijom), muškarci plaču ili nisu načisto što su, žene bi se ševile, a rakija se pije kao u ona najbolja ratna vremena da se požar ugasi, dok poneki mačo muškarac mora stradati jer ga je vrijeme pregazilo. U onoj mjeri koliko je "Goran" psihološki film, u istoj mjeri sarajevska priča je film atmosfere, originalna i zaštitni znak identiteta jednog podneblja u kojemu su uostalom glavni likovi, Mehmed (Emir Hadžihafizbegović), Marija (Jasna Ornela Bery) ili Saša (Uliks Fehmiju, sin velikog Bekima) dio istog toga identiteta.
Brižna majka i zabrinuta supruga uloga je kao stvorena za Jasnu kojoj je ovo jedna od rijetkih cjelovitih glavnih rola i konačno se pokazalo da one kratke njene zapažene epizode nisu slučajne, a kako je ona svojoj imaginacijom i samoprijegorom - bolesti usprkos - uspjela pomirit oca, sina i kćer, vratiti životu osmijeh na lice i pritom se boriti s opakom bolešću, nagrada joj ne bi smjela uteći. Da nas tragedija zbližava i jača, sve na ovim antičkim prostorima krvi i tla, to nam je jasno, ali često ostajemo i zarobljeni u toj košuljici pa je Ines Tanović očito nakana bila izaći iz toga bolesnog tunela.
I uspijeva kao scenaristica i režiserka naći odmaka, odvojiti starost i mladost koja će bolnicu napustiti ruku pod ruku sretni da je tragedija iz njih izvukla ono najbolje. Atmosfera sporog mezetluka, čašice rakije i divana, iskrene brige za one oko sebe daje filmu ne samo onu univerzalnu notu (ne)sretnih obitelji, već novi model izlaska iz postratnih trauma, koji su naročito za višeslojnu BiH važna poruka. I ovdje bilježimo jednog transvestita, tako da će očito to biti zajednička nit ovogodišnjih filmova. (M. ĆURIĆ)